Hrvatske-Novine.com · Komentari i vidjenja · Jutarnji · Vecernji · HINA · Kritike vlasti
Istra · Dalmacija · Zagreb ·
·Hrvatske novine su kritika loših stvari i događanja u današnjoj Hrvatskoj. Ukoliko želite čitati pohvale i hvalospjeve slušajte hrvatski radio i televizijske postaje u vrijeme kada političari govore o svojim uspjesima. Mi otvoreno govorimo o pljački (bez obzira ako je pokrivena odlukama sudova).
   About Us |  Info |  Kategorije |  Tekstovi |   English | Deutsche
rolex replica

Kategorije
Važne teme
Grupa Pi-5
Povijest privatizacije
Istra

 Istra na webu

   Istra vijesti na webu
 
Dalmacija
Zagreb
Turizam
Posao
  Poslovni prostor
  Dionice
  Cijene Dionica
Hrvatske-novine.com
Tekstova: (44) Svi tekstovi...

Kategorija: Pravda  -  Više èlanaka iz kategorije :: Pravda
Više èlanaka iz iste grupe...Rođeni da vladaju - Borba protiv siromaštva i za veću šansu jednakosti 

Svjetski problem migracije
ZAGREB 


Svjetski problem migracije
Da li znate da godišnje 181 milijarda € ide natrag u tzv. zemlje u razvoju (nekad su se te zemlje nazivale, u vrijeme realno egzistirajućeg socijalizma, i „treći svijet“)? Prema statističkim brojkama novi svjetski rekord ljudi koji žive izvan svoje domovine danas iznosi 191 milijun. To je 191 milijun različitih sudbina ljudi koji su pobjegli sa svojih ognjišta iz različitih razloga. Prvi od tih razloga je( naravno kao i uvijek) siromaštvo, rat i beznađe budućnosti. Osim toga nalaze se još oko 30 – 40 milijuna ilegalaca koji su jednostavno, tako reći, nestali (utopili) u ilegali, nema ih nigdje.
Prema svjetskom izvješću bez svoje domovine živi 95 milijuna žena, koje prema procijeni svjetske banke šalju 75% svoje zarade u svoje bivše domovine. Samo 2005. g. su te migrantkinje poslale svojima doma negdje oko 181 milijardu €, a to je bio najveći doprinos u borbi protiv siromaštva, jer u usporedbi s tim su u istom razdoblju industrijske zemlje stavile 83 milijuna € na raspolaganje.
Najveći problem zemalja u razvoju predstavlja tzv. „odljev mozgova“, što je ujedno (ne samo krivica političkih vrhova u njihovim zemljama) krivnja razvijenih industrijskih zemalja koja taj kadar jednostavno verbuje, što bi pak po nekima trebalo spriječiti i to tzv. „Internacionalnim kodeksom ponašanja“.
Prema tom izvješću svake godine odlazi iz Afrike 20000 liječnika i medicinskog osoblja , jer su „vani“ jednostavno bolje plaćeni. Kako kaže Bettina Maas iz UNFPA – svjetski fond Ujedinjenih Naroda, Afrika kao kontinent umire polako ali sigurno od posljedica Side i upravo zbog toga je to zdravstveni skandal. Taj se migracijski trend nažalost ne može zaustavit i vidljiv je, kako javlja www.mzss.hr/hr/ upozorenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, dakle i kod nas, na nedostatak liječnika i zdravstvenih radnika.
Komentar bi tu bio potpuno suvišan, ali bi se ukratko moglo reći da je kod i za rješavanje takvog problema potreban jedan velik i snažni borbeni duh. Kao prvo postavlja s pitanje kakva je za svijet u ovoj nezavidnoj situaciji najvažnija zadaća? Da li je to borba protiv terora i za mir, ili je važnija borba protiv siromaštva i za veću šansu jednakosti?
Potpuno jasno, zar ne? I jedna i druga solucija su isto tako važne. Zvuči jednostavno ali je nevjerojatno teško da bi se i sprovelo. Jer da li bi inače bilo moguće, da politika suočena s brojkom od 191 milijun emigranata, nema ama baš nikakvog rješenja, nikakav plan, kako da se riješi taj problem? Eto što se ovih dana dešava s nabujalom rijekom izbjeglica na obale Španjolske i Italije, permanentan priliv novih izbjeglica u potrazi za kruhom i boljim životom. A što radi uspavana i stara gospođa Europa? Ona samo promatra zabezeknuta i iznenađena tu afričku napaćenu sirotinju, dok se istovremeno njeni političari češu po potiljku i uzdišu, jer znaju i upoznati su time da samo u engleskom Manchesteru radi više liječnika iz Malavija nego što ih ima u toj siromašnoj jugoistočnoj afričkoj državi.
Dakle migracijski problem je postao i ostaje sljedećih desetljeća generacijski problem. Za mnoge je u najmanju ruku jasno: Stanovništvo se u industrijski razvijenim zemljama razantno smanjuje, dok u siromašnim zemljama naprosto buja. A što da se radi? UNO tako i tako nema rješenja i ne može dati odgovor na sva pitanja. Problemi nemaju šansu da nestanu, jer sve više emigranata s „vani“ sve više zarađenog novca potpomažu svoje obitelji doma. Izgleda da ta pomoć iz vana sve više liči na socijalnu pomoć, jer taj tako dobiveni novac učvršćuje nazadnost i sprečava već spomenuti borbeni duh, duh koji bi baš sada trebao biti budan, ili još bolje bi trebao biti probuđen.
 


***************
Tekst iz kategorije: Pravda,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  1.10.2008. 
Tema :: Rođeni da vladaju  ID#1265 Rec:1  RB12
Izvor teksta

Kategorija: Način života  -  Više èlanaka iz kategorije :: Način života
Više èlanaka iz iste grupe...Propadanje - Snažna glavobolja s napetim, mrzovoljnim i pospanim osjećajem 

Kokain, koks, snijeg
ZAGREB 

Evo ne prođe skoro niti jedan dan a da mediji ne javljaju o velikim pljenidbama droge usko povezano s mafijom. Toliko, lijepo i dobro samo postavlja se pitanje koliko je na ovom dijelu jugoistočne Europe, nazvanoj Balkan, jaka mafija i da li je policija u državama EX-Jugoslavije u stanju tome stati na kraj? A zašto i zbog čega to ne bi trebalo prepustiti policiji je zabrinjavajuća stvar jer jedan, iako manji dio, završava i kod nas i truje nam naše i ponajviše mlade ljude. Da se podsjetimo: Kokain kojega scena još naziva „koks“ ili „snijeg“ je jedna od jačih i opasnijih droga koji je kemijski ekstrakt dobiven iz Coca listova a koji raste naročito u Južnoj Americi i na Indonezijskim otocima. U zemljama porijekla kokina se lišća žvaču i to da bi se izbjegla glad i dostigli euforički osjećaji. Kristalni se kokain – hidroklorid ušmrkava u tome što se prah (50 – 100 mg) povuče u jednu liniju i onda se cjevčica (najčešće slamke ili ovitak novčanica) stavi u nosnicu i ušmrče. Kokain se također može uzimati i intravenozno. Fizički učinci su na početku konzumiranja najčešće neugodni, pored ostalog s druge strane na psihičkoj razini stvaraju se duboka stanja straha popraćena iluzijama i halucinacijama. Tek nakon duže uporabe, koja također vodi ka tjelesnoj ovisnosti, opijenost će se doživjeti kao užitak, npr. podizanje seksualnog osjećaja. Očita je povećana potreba za kretnjom i sklonost ka neprestanom govoru spojen s snažnom destruktivnom samokritikom. Nakon prestanka djelovanja droge (često nakon sat vremena) slijedi snažna glavobolja s napetim, mrzovoljnim i pospanim osjećajem, slično depresiji. Poznato je da stvara ovisnost koji je jedan polagani, šlepajući proces koji pak često započinje bezazleno. Konzumiranje kokaina, dakle droga igra za ovisničku scenu i socijalni milje jednu od vodećih uloga, dakle: Kakva je obiteljska situacija? Pod kakvim uvjetima živi pojedinac, itd. Kod tzv. broken-home-mladih (oni koji su pobjegli od kuće zbog negativnog obiteljskog stanja, rastave ili smrti oba roditelja se u epidemiološkim istraživanjima prikazuje kao jedan od glavnih uzročnika nastanka ovisnosti) je u pravilu opasnost veća kako bi se postalo ovisnikom nego kod onih koji nisu prepušteni sami sebi. Uz to navedeno postavljaju se i druga pitanja koja nadolaze sama od sebe: Da li uopće postoji šansa za zaposlenjem ili naobrazbom ili prijeti nezaposlenost? Kakva je kvaliteta naobrazbe? Da li je dotični krug poznanika i društva sklon stalnom konzumiranju alkohola ili nekim drugim opijatima? Jedno od ovih pitanja, koja naročito se tiču Europe postavlja se i za nas i bilo bi interesantno vidjeti nalaze naših istraživačkih instituta. Takvi bi nam rezultati predočili, kad bi kao i njemački znanstvenici (ispitivaqli su uzorke vode uzete iz Rajne) uzeli uzorke iz rijeke Save negdje prije Zagreba i nešto nizvodnije. Tako se u Njemačkoj prije neku godinu njihovi znanstvenici vršili ispitivanja iz rijeke Rajne i zaključili porast konzumiranja kokaina. O čemu se tu zapravo radi? Institut za biomedicinsko i farmaceutsko istraživanje iz Nünberga (IBMP) uzeo je uzorke vode iz rijeke Rajne na području grada Mannheima, Frankfurta i Düsseldorfa i usporedili ih s u njoj količinom sadržane kokainske razgrađujuće tvari Benzoylecgonina. Po tom nalazu na tom se području „koksa“ negdje oko 38,5 milijuna ljudi, dakle 11 tona čistog kokaina na godinu. Tako se je broj novih konzumenata od 1985. g. deseterostruko povećao. Ovim rečenim ne treba biti previše pametan kako bi iz ovakvih podataka (iako već i znamo) mogli vidjeti kakvo nam je stanje u zemlji! 


***************
Tekst iz kategorije: Način života,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  30.9.2008. 
Tema :: Propadanje  ID#1264 Rec:2  RB125
Izvor teksta

Kategorija: Kud plovi ovaj brod  -  Više èlanaka iz kategorije :: Kud plovi ovaj  brod
Više èlanaka iz iste grupe...Bolje nekad ili danas - Rapidno povećanja nasilja među djecom 

Tri dana zaredom skupina huligana tukla je maloljetnike u vrapčanskom pothodniku
ZAGREB 

#Tri dana zaredom skupina huligana tukla je maloljetnike u vrapčanskom pothodniku. Četvrtoga dana teško je stradao 16-godišnjak. -Policiju sam zvao i u četvrtak i u petak. Čini se da mojim pozivima nisu posvetili dovoljno pažnje-, priča jedan otac # javlja Jutarnji. Ponukan tim ali i zadnjim događajima rapidnog povećanja nasilja među djecom kod nas, postavio sam si pitanje koji je uzrok takvom destruktivnom razvoju i da li je svemu tome kriva sveopća mizerna materijalna situacija.
Ukratko, najveći porast raznih vrsta delikventnih radnji (krađe, dilanje drogama, ucjenjivanje, prostitucija itd.), počinjenih sa strane maloljetnika, je drastično povećanje tjelesnih povreda. Počinitelji su većinom mlađi od dvadeset godina i nisu članovi nekakvih čvrstih bandi ili gangova. Pri tome se tu većinom radi o ne čvrstim i slobodnim grupacijama (u formi nekakvih klika), čiji se članovi ovisno o mjestu stanovanja i pohađanja škola redovito mijenjaju. Tako barem glasi jedno istraživačko izvješće sprovedeno u gradovima po Europi. Zadnjih se je godina, kako u tom izvješću stoji, u nekim europskim zemljama broj takvih delikata gotovo udvostručio. Povećanje brutalnosti nad žrtvama sve više navodi na razmišljanje kako je taj fenomen postao opće društveni problem. Dakle, opće društveni problem ne samo u Europi nego i kod nas. Pri tome se ne bi smjelo zaboraviti i ne navesti kako prije nekoga vremena, ako bi došlo do tučnjave, je postojao nekakav kanonik (nazovimo ga „kodeks“), kojega su se gotovo svi pridržavali. Taj „kodeks“ bi stupio odmah onog istog momenta na snagu ako bi netko završio na podu, njega se više nije diralo. To je danas drukčije i očito je kako među mladima (tu se računaju i mlađe djevojke) postoji sve niža granica nasilne tolerancije, što bi trebao biti jedan jasan znak da se taj trend zaustavi, a zaustaviti ga možemo jedino izoštravanjem kaznenog prava.
To izvješće, naročito što se tiče porasta nasilja, zvuči vrlo alarmantno i ogledalo je društva u kojem živimo. Dakako je nasilje među mladima stalno bilo prisutno i pri tome možemo još uvijek donekle biti i zadovoljni što nije doseglo američke razmjere, gdje su krvavi rivaliteti među maloljetničkim bandama svakodnevica. To ipak ne znači da Hrvatska nije na jednom takvom sličnom razvojnom putu, kao i ostale europske zemlje, da postane jedno brutalno nasilničko društvo. Nažalost nam zadnji događaji daju dovoljno razloga za zabrinutost i morali bi potražiti razloge takvom destruktivnom razvoju, navesti ga kako bi mogli pravovremeno i što prije reagirati. Možda bi mogli tu jednog od glavnih krivaca i razloga i navesti. On bi onda u prvom redu bio nedostatak daljnje životne perspektive, propast dosadašnjih vrijednosti, gubitak tradicija kao i ne cenzura konzuma nasilnih video filmova i kompjuterskih igrica. Kako bi se sve to navedeno moglo i spriječiti tu bi se što hitnije trebalo potražiti zabrane i cenzure ili pak ići još i dalje i zaprijetiti uvođenjem kazneno- pravnih mjera.
 


***************
Tekst iz kategorije: Kud plovi ovaj brod,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  28.9.2008. 
Tema :: Bolje nekad ili danas  ID#1263 Rec:3  RB2
Izvor teksta

Kategorija: Kud plovi ovaj brod  -  Više èlanaka iz kategorije :: Kud plovi ovaj  brod
Više èlanaka iz iste grupe...Korumpirana politika - Tonči Tadić i štovani Ivo Banac 

Non mea culpa - Nisam kriv
ZAGREB 

Non mea culpa! - Nisam kriv – kažu zatvorenici osuđeni radi pojedinačnih ili masovnih ubojstava. No, tako govore svi: Od onih osuđenih, pa sve do samih vrhova političara i saborskih zastupnika. Tako veli i Tonči Tadić i štovani Ivo Banac, ali i sve stranke u RH. Sukob interesa, korupcija i mito prožima sve slojeve, kako kaže prof. Đikić „bolesnoga društva“. Lista onih koji su u te skandale umiješani svakim danom je sve veća i duža i upravo oni koji se busaju u prsa radi svoga (ne)poštenja se najglasnije pravdaju i brane. Ok, to što se brane, (gotovo) svatko ima pravo da se brani (zar ne bismo trebali biti jednaki pred zakonom – dok su poneki „jednakiji“) i dok god se ne dokaže krivica čovjek osumnjičenik nije kriv. Samo što gospoda s imunitetom, upravo onaj dio društvenog „krem de la krema“ uporno uživa povlastice i nitko, ama baš nitko im ne može ništa. I dalje ostaje činjenica, pa da ne znam koliko sam zgriješio, uvijek ću si naći opravdanja za svoja sranja. Naravno nakon ovog navedenog postavlja se samo od sebe pitanje: a gdje je tu odgovornost? Gdje su tu etika i moral? Kakva je nam je bila cjelokupna socijalizacija i gdje i tko je tu zakazao? Pošto smo svi jednom bili djeca, također (iako je teško u to vjerovati) su jednom i nekoć djeca bili i političari. Kod djeteta se razvija samosvijest s dvije godine starosti i s njom sposobnost spoznaje usporedbe s drugima (identitet) kao i spoznaja nepravde. Međutim, kasnije (negdje u vrijeme bavljenja politikom) gubi se kod većine, djelom zbog kulturoloških pravila a djelom zbog strategije maloga, zakržljaloga raznim kompleksima mučenoga ega taj osjećaj za pravdom. Pri tomu nastaje i osjećaj zavisti i ljubomore i onda je najlakše druge diskreditirati, lagati i varati. Naravno da takvo što u tijeku i procesu življenja igra veliku i važnu ulogu kod objašnjenja kasnijih uzoraka (a neke smo već i naveli) psihičkih smetnji, najčešće šizofrenije. Ne, u tolikoj mjeri nije prof. Đikić ni bio u krivu da smo bolesno društvo, i samim time bi došli već i do modela psihičkih smetnji u zajednici. Već je kroz sva vremena i kroz sve zajednice bilo objašnjenja za psihičke smetnje koja su stajala u harmoniji s prevladajućim shvaćanjem o uzrocima dobra i zla, i o bolesti i zdravlju. U ponekim je slučajevima bio stav kako smetnje nisu logički za objasniti, samo činjenice zadnjih događaja kod nas govore upravo suprotno. Takve bi se činjenice trebale, naravno znanstvenim empirijskim istraživanjima i ispitati. No, prepustimo to stručnjacima (možda ids-ovskim- konobarima, jer su stručnjaci za sve) neka se oni o tome brinu.


 


***************
Tekst iz kategorije: Kud plovi ovaj brod,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  27.9.2008. 
Tema :: Korumpirana politika  ID#1262 Rec:4  RB14
Izvor teksta

Kategorija: Kud plovi ovaj brod  -  Više èlanaka iz kategorije :: Kud plovi ovaj  brod
Više èlanaka iz iste grupe...Rođeni da vladaju -  

Manipulantna cerekala
ZAGREB 

Manipulantna cerekala
Ovi mutanti koji danas vladaju postali su tako i toliko cinični, arogantni i egocentrični da im već duže vrijeme nitko više ništa, s nekom određenom kritikom, ne može ili na bilo koji način da tu išta postigne ili uradi. Na takvo njihovo bezobrazno, štetno i uništavajuće ponašanje samo su još moguća ljutnja i pobuna. Ako se imalo razmisli postavlja se pitanje kako oni kao takvi uopće i izgledaju i gdje se sve mogu naći? Svugdje ih možeš naći, u svim sektorima života. Sjede uglavnom u samom vrhu koncerna, udruženjima, organizirani su u strankama i osjećaju se u bankama i savjetovalištima bolje nego kod kuće. Posreduju između financija i istražuju poduzetništva kako bi mogli manipulirati cijene i tržišta. Workaholici su i diče se svojim dugim radnim vremenom od 10 do 12 sati dnevno, i pored svega neprestano se neurotično cerekaju – keep smiling! Tako se blesavo smješe i kad objašnjavaju vodećim snagama u firmama zašto se mora otpustiti desetak tisuća radnika. Smješe se i onda kad nekom besprimjernom i odličnom dostavljaču, koji se bori za svoju egzistenciju, narede da mora spustiti svoje cijene i do 20%. Smješe se čak i onda kad tjeraju podstanare da se isele iz stana. Keze se i onda kad starijim osobama prodaju potpuno nepotrebna osiguranja i ulaganja novca. Toliko su decentni da se čak cerekaju kad i sami dobiju otkaz. Uvijek se nalaze u istim barovima, restoranima i kafićima gdje satima mogu blebetati o njihovom poslovnom uspjehu i o najkvalitetnijem vinu mjeseca. Zanimljivo je da su ti cerekavci u pravilu bez djece, i to je razlog zbog čega ih sociolozi i nazivaju DINKsima (Double Income No Kids) i kažu da je to generacija „golf“, degenerirana i inficirana neoliberalnom epidemijom. Dok ti cerekajući mutanti na jednoj strani misle samo na svoju karijeru, moraju se drugi na drugoj strani boriti za svoju egzistenciju, neki koji su dublje zaglibili prgajući po kontejnerima, a neki koji još nisu toliko zaglibili takva ih bijedna ekonomska pozadina dovodi do obiteljskih kriza. Vrlo dobro znamo što to znači za nas same, jedno društvo i zajednicu, ako se obitelji nalaze u krizi. Pa ona je bila i ostala osnovna ćelija svake organizacije ljudskog društva. Dakako, u takvim se neoliberalističkim društvima ne nalazi mjesta za socijalnu državu, gdje bi šljakeri radili i bili zaštićeni od otkaza, i samim tim ograničeni radni odnos postaje normalnim radnim odnosom. To sve navodi na logični zaključak kako je idealni prototip šljakera, dakle posloprimca, u takvom neoliberalističkom sistemu jedan novostvoreni fleksibilni nadničar. Pa kako bi pod ovakvim uvjetima uopće mladi ljudi, dakle u većini obespravljeni i mladi šljakeri, došli na ideju stvaranja obitelji i naravno svojih potomaka? Dakle, to i izgleda strašno pesimistično i dobro nam se baš i ne piše. Onaj koji stalno ne radi, on nema pravo ni na kredit a kamoli da misli na djecu ili još gore na svoju starost i penziju. Nego vratimo se tim cerekavcima i razglabajmo malo njihov način stvaranja kapitala iz ničega. Njihova rabota nije ni više ni manje nego parazitska, jer oni u stvari ne stvaraju ništa a zarada im je legalizirana krađa upravo ovih obespravljenih neoproletera šljakera. Veći dio svog tako stečenog dobitka ta cerekala troše na besmisleni luksus. Tako apsurdno visoko plaćeni menadžeri (bankari, špekulanti ili hohštapleri) rasprčkavaju narodnu stečevinu. Ti spomenuti, to su naravno ovi vidljivi, ali što je s onim nevidljivima, onima koji stvarno vladaju? Ti koji zbilja vladaju su anonimni, skriveni su i u pozadini. Ta njihova anonimnost i nedodirljivost je karakteristika transnacionalnih investitora zapadnjačkog divljeg globaliziranog kapitalizma, rasprostranjenog diljem svijeta. To su Private – Equity – Firme, tzv. PEF ili Hege – Fonds, znači firme koje se nalaze diljem svijeta i ima ih oko 8000, a čiji se kapital u zadnjih pet godina udvostručio na okruglo jednu bilijardu US $. Što mislite odakle većina njih dolazi? Pa naravno iz anglosaksonskih područja a njihov trgovačko svjetski leader je US- društvo Kohlberg, Karvis i Roberts. Druga velika imena pod PEF-om su Advent International, Apax Partners, Bain Capital, BC Partners, Blackstone, CSFB Private Equity, CVC Capital, Candover, Carlyle, Cerberus, Cinven, Fortress, Permira i Texas Pacific.
Da bi se tako moglo vladati i ponašati potrebno je destruktivnu i glupu ljudsku masu držati na uzdi i manipuliranjem medija još više zatupljivati. Osim dnevnog tiska koji više nema baš enormni utjecaj na ljude (ne kupuju ga u toj mjeri zbog skupoće) najbolji današnji demagog i manipulator je televizija. Današnji čovjek provodi, statistički gledano, negdje oko šest sati dnevno pred TV-om. To ga naravno sve više osamljuje i stvara kod njega osjećaj napuštenosti. Taj virtualni sugestivni svijet je postao toliko moćan da neki među nama bolje poznaju junake glupavih sapunica nego svoje članove obitelji. Naprosto se guta to svagdašnje info – smeće gdje se nameče virtualna izmanipulirana stvarnost. U svojoj knjizi „Socijalna inteligencija“ piše Daniel Goleman (autor emocionalne inteligencije) ukoliko više tehnika čovjeka odvlači u virtualni svijet time on više otupljuje u pogledu svojih stvarnih ljudi s kojima živi i postaje socijalni autist. Upravo već spomenuta cerekala su ti kojima to nije važno i koji stvaraju takav svijet. Nema na TV-u današnjice (koja je tako stvorena) nisu važni civilni protesti onih koji opravdano (npr. onih u Parizu i Budimpešti) demonstriraju nego samo manifestacija nasilja. Ta cerekala su postala toliko moćna i cinična da su se jednostavno okružila policijom i vojskom, žive u getima i nemaju srama niti se boje svojih birača (jednom je njemačko cerekalo i kancelar Schröder, prije smjene, izjavio kako mu je potrebno da vlada samo Bild Zeitung i Gloze- TV). Znači mediji su odlučujući instrument u rukama cerekala u političkoj borbi (to je već znao i NSDAP propagandni ministar Joseph Goebbels). Među svim cerekalima današnjice je tu i jedan od najboljih koji se ne bi smio zaboraviti, Tony Blair. Tony je majstor u zavaravanju ljudskih masa kada govori da on njima želi sve najbolje a u stvarnosti je bio samo u službi ekonomskih interesa čije je želje on samo ispunjavao (British Petroleum, Royal Dutch, Shell itd.) 


***************
Tekst iz kategorije: Kud plovi ovaj brod,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  26.9.2008. 
Tema :: Rođeni da vladaju  ID#1261 Rec:5  RB56
Izvor teksta

Kategorija: Europe  -  Više èlanaka iz kategorije :: Europe
Više èlanaka iz iste grupe...Rođeni da vladaju - London jedan od najskupljih i najbogatijih gradovaLondon jedan od najskupljih i najbogatijih gradova 

Europa i njene (bogate) članice
ZAGREB 

Europa i njene (bogate) članice
U Europi je London jedan od najskupljih i najbogatijih gradova i usprkos tome tu živi i preživljava jedna masa slabo plaćenih ljudi, i to bez pomoći države i ilegalno. Diskrepancija između bogatih i strašno siromašnih, nazovimo ih gradskim četvrtima, je ogromna. U istočnom djelu Londona je siromaštvo najjače izraženo i gledaju na zapadni dio grada, gdje žive kao bubreg u loju novi bogataši, puni prezira i zavisti. Tu u zapadnom djelu Megacitya može se u bogatim, skupim i raskošnim trgovinama najčešće sresti turiste iz Japana. Tu se mogu naći i oni iz istočnog djela koji za par centa prodaju kupljenu robu na crno od Kineza, koji pak svoju (često vrlo solidne, a ponekad čak i bolje od originala, kopije luksuznih zapadnjačkih marki) robu importiraju iz Šangaja. Takvih „posrednika“, koji često žive na rubu svoje socijalne egzistencije, između Kineza i kupaca ima u Londonu en - mas. To je vojska, između osam- milijunskog grada, subsistencijskih „zaposlenika“ koji ne plaćaju poreze. Tako se oni iz dana u dan probijaju u sjeni elegantnih Lofts- stanova na Temzi, Desinger – Boutiquen u Kesingtonu i bankarskih palača na Canary Wharfu, i zarađuju jedno par funti na dan. Po školama teoretičara ponude takva bi se zarada sigurno mogla nazvati nešto kao „Trickle – Down – Effektom“, što bi drugim riječima značilo: Ako se na gornjem društvenom katu dovoljno zaradi onda zasigurno tu i tamo nešto procuri do onih u podrumu. Tu u tom probnom laboratoriju bi zasigurno ekonomi mogli profitirati i provesti jednu studiju, jer je London svojim godišnjim prihodom od 42 000 € po glavi njegovih stanovnika, u Europi jedan od najbogatijih i najskupljih gradova. Pri tome se ne bi smjelo zaboraviti da ono što je „procurilo“ iz gornjih katova je za korisnike Trickle – Down – Effekta teško zarađeni kruh. Oni u akordu u zagušljivim podrumima za pranje rublja peglaju i kučiraju svojim biciklima - rikšama debele turiste kroz grad, preoblače se u raznobojne Micky – Maus kostime kako bi ispred brzih restorana dijelili reklame, itd.. Mnogi od njih nisu nikada imali godišnji odmor, a osmosatno radno vrijeme bilo bi za njih pure luksus. U Londonu je najmanja ekonomska jedinica upravo taj mali čovjek i zasigurno se u njemu ne bi, bez takvih, mogao razviti cvjetajuća mala privreda bez koje taj grad ne bi mogao egzistirati. Kod spomenutih Londonaca ne bi se smjelo zaboraviti i nespomenuti imigranti iz cijeloga svijeta. U Londonu je 38% populacije rođeno izvan njega, negdje drugdje u svijetu. Nema u Europi grada kao što je London u kojemu je sastav stanovništva tako internacionalno izmiješan, a to se u prvoj liniji može zahvaliti engleskoj povijesti i njezinim bivšim britanskim kolonijama. Za njih je grad na Temzi, grad iz snova i takav, bez obzira na sve, je i ostao. Za razliku od drugih europskih država pragmatični Britanci su otvorili imigrantima širom svoja vrata, i naveliko profitiraju s time. Padom granica i stvaranjem Šengeja omogućilo je priliv i pravu poplavu radne snage sa istoka kontinenta, tako da je britanska privreda u prošlim godinama naveliko porasla. Broj na otoku nezaposlenih kreće se negdje oko 5,3%.
U Engleskoj, državi utemeljitelju kapitalizma, mala je ili je uopće nema državne pomoći za imigrante. Takva se pomoć odstranila još u vrijeme „Željezne dame“ Magi Thatcher, pod nazivom „Hire and fire“ (zaposlenje i otkaz) koje se određuje po među- vremenskom položaju konjunkture. Konkurencija je toliko snažna da mnogi rade i za manje od zakona zagarantiranog najmanjeg dohotka na sat, a koji iznosi 5,52 funte (ca. 40 kuna, što je za naše uvijete, bez uzimanja u obzir životne troškove puno). Onaj koji oboli može samo boga moliti (kao i kod nas) da nađe i dobije dobroga liječnika iz državnog zdravstvenog sistema NHS-a. No, također i za ovu mogućnost besplatnoga zdravstva želi vlada u buduće za ilegalne imigrante ograničiti.

 


***************
Tekst iz kategorije: Europe,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  26.9.2008. 
Tema :: Rođeni da vladaju  ID#1260 Rec:6  RB12
Izvor teksta

Kategorija: Zanimljivosti  -  Više èlanaka iz kategorije :: Zanimljivosti
Više èlanaka iz iste grupe...Uspoređivanje - Tko su i što su pravi novinari 

Kvazi – novinarstvo
ZAGREB 

Kvazi – novinarstvo
Osvrtom na zadnja događanja kao i na osvrt na ona događanja iz nedavne prošlosti postavlja se pitanje zašto se informacije kod nas iskrivljuju, manipuliraju i skrivaju pred javnošću. Dali je to zbog nestručnosti kvazi – novinara i njihovog diletantizma ne može se tek tako reći jer bi zato trebalo sprovesti istraživanje koje je skupo a i tako i tako nitko ne želi. Zvanje novinara može svatko kako god hoće i kako mu je na volju obavljati i zato mu nije potrebno ništa, nego samo dobre rodbinske veze. Nego prijeđimo na stvar. Nije i ne može se ne predvidjeti značaj medija u modernom demokratskom društvu. Kod nas, a što je i vrlo žalosno, nismo mi ni moderno a kamoli demokratsko društvo što nam najbolje svakodnevno prikazuje i pokazuje domaći tisak. No, oni bi u prvom redu trebali obilježavati ljudima sliku njihove sredine u kojoj žive, i to puno snažnije nego što to oni svojim percepcijama mogu sami, ili im to mogu predočiti škole ili druge edukacijske ustanove.
Nešto manje, ako se vratimo u prošlost, od tristotinjak godina, dakle u 17. st. (također iz razloga još mlade kulture čitanja) kada se je pisalo isključivo samo za educirane bogate slojeve društva dešava se tridesetih godina 19. st. (najprije u Engleskoj a onda i u SAD-u) pronalaskom masovnog tiska veliki preokret davanja informacija i poduke za cjelokupno društvo (mi smo tu još uvijek u 17. st., jer je informacija u toj mjeri materijalističkim pogledima na svijet komercijalizirana da se na svakakav način skriva, cenzurira i manipulira s raznih strana ljudi demagoga uskih pogleda na svijet). Dok je taj uspon masovnih medija (a gdje drugdje nego na zapadu) bio popraćen snažnim diskusijama zbog utjecaja na njih, na drugoj se strani, kroz njih stvorena publicistička javnost, stvara ugledna osnova demokratskog društva. Tu se pruža široki spektar informacija i znanja kao i kontroverznih teza i spoznaja i samim tim mogućnost participacije građanki i građana u do tada nepoznatom načinu. Ali tu je kao uvijek i tamna strana medalje bez koje se kako i sami znamo i vidimo ne može. U čemu je riječ? Dakako, tu se stvara nevjerojatna mogućnost rizika zamagljivanja i zaglupljivanje čitalačke publike. Tako se je gledalo s velikom skepsom i otvorenom kritikom na mogućnost manipulacije i utjecaja medija u nacionalsocijalizmu a kasnije i u drugim diktaturama. Mlađe debate oko medija okreću se ponajviše oko (privatni tisak ne daje mi zapravo činiti što hoću!) njihove komercijalizacije. Na kraju bi mediji, s pravne strane gledano, trebali garantirati slobodu mišljenja, informacije i slobodu tiska!
Tko su i što su pravi novinari!
Da li se zna da zvanje novinara, žurnalist, nije pravno zaštićeno? Usprkos tom nezaštićenom poslovnom zvanju zna se tko je ta skupina školovanih ljudi u društvu. Prema tome bi žurnalist trebao biti onaj koji:
- mu je to glavno zanimanje,
- da je produktivan ili dispozitivan,
- skuplja informacije, ocjenjuje ih i koristi, analizira i daje ih komentirajući u javnost,
- u riječi, slici ili tonu,
- preko nekog medija.
Kakav je, ili bi trebao biti put njihove edukacije? Oni koji u svom zvanju daju informacije dalje i komentiraju ih, potrebuju u prvoj liniji pored te sposobnosti da si pribave ta znanja i znanja struke. To se danas, po pravilu, događa na sveučilištima koja su osposobljena za to.
 


***************
Tekst iz kategorije: Zanimljivosti,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  24.9.2008. 
Tema :: Uspoređivanje  ID#1259 Rec:7  RB12
Izvor teksta

Kategorija: Povijest stvari  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest stvari
Više èlanaka iz iste grupe...Bolje nekad ili danas - Našu globalno - kapitalističku neoliberalna kritična situacija 

Komunjare i Industrijska revolucija
ZAGREB 

Komunjare i Industrijska revolucija
E već mi pomalo ide na živce to etiketiranje: Komunjara, crveni, Titoist, boljševik i ostala omalovažavanja. Ta omalovažavanja i negiranje bivšeg sistema (ali samo toliko dugo dok nekome odgovara) nisu više aktualna, pa bogami prošle su skoro dvije decenije od kada su ti isti posrnuli (vidjevši?) da su bili u zabludi i da jednostranačje kao i bilo koja diktatura bez budućnosti.
Da, prošle su skoro dvije decenije od raspada totalitarnih, tzv. socijalističkih sistema i još uvijek mnogi nažalost pljuju po tim ne tako bezvrijednim idejama. Zašto ne, bezvrijednim? Jednostavno, jer se država brinula za sve i nije se, direktno ništa plaćalo. Funkcionirala je (manje – više) socijalna, ali i pravna država. Dakle, u bivšem se „socijalizmu“ nije plaćalo ama baš ništa, čak ni liječnici (danas zbog mita i korupcije bježe u susjednu nam BiH), koji su manje – više kao i medicinsko osoblje bili empatičniji i obilježavao ih je altruizam! Uz to se ne smije izostaviti činjenica kako se griješilo i da je bilo relativno loše, ali da li je danas bolje? Ne zaboravimo i nemojmo sami sebe zavaravat, sigurno nije!
Industrijalizacijom, ili kako je neki zovu „industrijskom revolucijom“ sve je i započelo. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni tzv. kapitalizma, radničkog pokreta, imperijalizma, socijalizma, a da ne spominjemo ideje komunizama. Upravo je ta industrijalizacija kriva da su kroz stoljeća nanesene neravnopravnosti i nepravde većine u društvu i samome (socijalno ugroženoj kategoriji) osiromašenog, demagogiziranog, pokradenog i na prosjački štap dovedenog samoupravljača, pojedinca. Postavlja se pitanje gdje je, kako i pod kojim uvjetima došlo do nje? Sve započinje u Engleskoj. Povijesna istraživanja se slažu s tom tezom, ali ne i s time koji su bili njeni faktori stvaranja i od kakvog su značaja bili za njezino stvaranje. Naravno ne može se spomenuti samo jedan faktor, nego više njih. Navedimo neke:
Pod 1. ili kao prvi faktor, Engleska ima povoljne geografske, geološke i klimatske uvjete, brzi rast stanovništva, jednostavnije rečeno, ima prostor i stanovništvo.
Pod 2. privreda. U to je vrijeme Engleska imala najbolje razvijenu poljoprivredu u Europi, dovoljno kapitala i trgovinsko privrednog načina razmišljanja koji su bili fundament nove ekonomije.
Pod 3. a tu bismo se svi mogli složiti, bila je tehnika. Potaknuta tehničkim pronalascima u tkalačkoj industriji i pronalaskom parnog stroja ona bila je odlučujuća za industrijalizaciju.
Pod 4. obrazovanje, jer je samo edukacijom masa, koja se je morala tu tehniku i služiti, bilo moguće kako bi se mogla i sprovesti.
Mogli bi smo si samo danas tu tadašnju situaciju zamisliti i predočiti kako su se već u 18. st. u engleskim školama učili osnovni stručni pojmovi. U tom je smislu edukacija dala dovoljno obrazovanu (ali i kritičnu) radnu snagu bez koje inače ne bi bila u stanju konstruirati nove strojeve i njima se služiti.
Pored ovih, evo još nekih pitanja koja bi trebalo donijeti malo svijetla na ovu našu globalno - kapitalističku neoliberalnu kritičnu situaciju: Što je uvjetovalo tim gigantskim promjenama u društvu i koji je razlog bio da se krajem 18. i cjelim 19. st. (rezultat tih perioda se jasno može vidjeti u proteklom stoljeću) imali takav nevjerojatan napredak u tehnici koja je naravno sa sobom povukla lavine drugih problema, Prvi i Drugi svjetski rat, kao i jednim skoro stoljećem praćenog hladnog atomskog rata, koji danas opet zbog Gruzije prijeti da se rasplamsa.
Sve počinje, a do te spoznaje dolazi i sin tvorničara i dugogodišnji (hranitelj njega i njegove obitelji) prijatelj danas omraženog Karla Marxa, Friedrich Engels. On 1845. piše, nakon što je bio u Engleskoj, točnije u Manchesteru, kako „su se podjelom rada, korištenjem vodene snage (naročito pare) i strojne mehanizacije“ – stvorile tri gigantske poluge „s kojima industrija od sredine 18. st. radi na tome da se svijet pomakne sa svojeg mjesta.“ Engels dolazi, a kao i mnogi drugi promatrači njegovog vremena, do te spoznaje da je industrijalizacija preokrenula dotadašnje radne i životne uvjete. Mi danas znamo da su takav slični preokret morali doživjeti i naši preci u neolitiku (neolitska revolucija) kada su prije 10 000 g. od bivših nomada lovaca i skupljača postali stočari, naseljeni poljodjelci, seljaci.
Danas smo još uvijek svjedoci, spoznajemo kako je industrijalizacija još uvijek u svom procesnom toku i kako će i dalje u budućnosti djelovati na nas. Ali, po meni, ne bi trebali zaboraviti na neke činjenice u borbi za boljitak svih, zato ću pokušati ukratko nešto od toga ponoviti.
Socijalizam kao ideologija nastaje u 19. st. i posljedica je Industrijske revolucije u čijem se razvoju paralelno stvarao radnički pokret. Problem životnih uvjeta, naročito siromašnih beskućnika i često na rubu životnog egzistencijskog minimuma radnika nadničara, trebao se popravit i gradio je srž „socijalnog pitanja“ koje je, ovisno od političkog mjesta događanja, davao različita rješenja. Rješavajući prijedlozi dolazili su i s konzervativne i s liberalne strane: iz katoličke i protestantske crkve, od poduzetnika ali naročito od radnika samih. Njihovi zastupnici i različiti teoretičari polažu kamen temeljac novog političkog učenja socijalizma koji od sredine 19. st. pa do kraja 20. st. je jedna od vodećih duhovno-političkih strujanja u Europi. Slično liberalizmu i konzervatizmu i socijalizam obuhvaćaju mnoga strujanja. Pod njega spada široki spektar ljevičarskog liberalizma, pa sve do radikalnog komunizma. Primjeri za to su socijalna demokracija, koja je željela i želi, korak po korak promijeniti društvo; švedski socijalizam, koji ponajprije naglašava materijalnu jednakost svih; engleski socijalizam Labour stranke, koji se oslanja na sindikate i želi podržaviti ključne industrije; socijalizam romanskih zemalja, koji djeluje prema van i često je radikalan u svojim akcijama; razne forme afričkog socijalizma, s ciljem – željom - podvrgavanja ekonomije vodstvu strogog državnog aparata. No, svima njima ostaje zajednički cilj za poboljšanje položaja radnika kako bi se postojeće ekonomske, socijalne i političke strukture mogle promijeniti iz njihove osnove, bilo to reformama ili revolucijskim akcijama.
Pod pojmom socijalizma ubrajali su se i komunistički pokreti koji su, u usporedbi s gore navedenim, bili (i jesu) antiliberalni i antidemokratski. A zašto? Jer su za cilj imali, a kojega su poneki i ostvarili, vladavinu jedne stranke s jednim jedinim ciljem, naime rigorozna nacionalizacija privrede. Dosadašnja je praksa komunističkih režima pokazala, mjerene na svojstvenim zahtjevima, kako nisu bili u stanju povoljno riješiti ekonomske probleme i iz temelja popraviti položaj radnika. A što su učinili? Pa upravo suprotno od toga: ukinuli su liberalna ljudska prava. Fundamentalne ideje socijalističkog pokreta obilježavane su, već u 19. st., pojmovima jednakosti, solidarnosti, slobode i vjere u napredak. Ako liberalizam najbolje karakterizira i simbolizira pojam slobode, onda za socijalizam vrijedi jednakost i solidarnost.
Ovo što sam naveo može se prikazati kao pokušaj prikazivanja faktora industrijalizacije u Engleskoj. Što ju je stavilo u pokret i kakve su njene posljedice od njenih samih početaka pa sve do danas, gdje je puno toga „dobrog“ nažalost nestalo u zaboravu.




***************
Tekst iz kategorije: Povijest stvari,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  22.9.2008. 
Tema :: Bolje nekad ili danas  ID#1258 Rec:8  RB0
Izvor teksta

Kategorija: Luđaci vladaju svijetom?  -  Više èlanaka iz kategorije :: Luđaci vladaju svijetom?
Više èlanaka iz iste grupe...Gdje je istina? - Hitler, Staljina i Mao Zedong 

Staljin nije pljačkao banke za sebe
ZAGREB 

Kako bi mogao započeti neki satirički ili možda čak sarkastični tekst: Policija je napokon (u svom neznanju), jer inače kao i uvijek „tapka u mraku“, uhitila ubojicu kompetencije! dotada neuhvatljivog („Uhiti me ako možeš“) ali svima dobro poznati nepotizam, koji je proizašao, ali i educiran sa strane napuhanog i perverznog malog Ega!
Što sve ne učini dosad (a što će još i što je još kadar da učini) taj mali, bolesni i neizlječivi, depresijom mučeni, malograđanski ego?
Evo na pr. jednoga majušnoga Franje, koji je godinama čistio cipele i lizao dupe velikoga karizmatičnoga Jože, kojemu se (a malome Franji) čak i danas na ponekim mjestima „lijepe naše“ (ne do bog još i tamo nekim poglavnicima…) podižu poprsja a i po njegovom uzoru, za maloga Franju, iste ili slične projekcije. Takvi majušni, a ima i bogu hvala i malo većih, koji su čak, kao i ovi navedeni, imali licencu za ubijanje („James Bond, u službi njenog Veličanstva“) pokušat ću tu da raskrinkam.
Takva su se „klanja“ pozitivno i s moralnih gledišta oduvijek odobravala, ali samo onda ako su bila učinjena sa strane opozvanih (pitam se od koga opozvanih?) Glavonja.
Sada se sigurno pitate, i s pravom, što ovaj tu baljezga? Pa ne ide bez činjenica, je´l tako?
Pokušat ću neke i navesti:
Ponekad se kaže da se povijesne ličnosti ne mogu prema građanskim moralnim pretpostavkama mjeriti i da su kazneni zakoni stvoreni (pazi apsurda) za kradljivce, kokošare i prevarante, a ne za historijske ličnosti (čitaj saborski zastupnici)!
Čak je i poznati florentinski renesansni filozof Niccolo Machiavelli svoje kneževe savjetovao da trebaju zaboravit ništavne sumnje. Etička sfera državnika se nalazi «do normalne moralne sfere kao jedan svijet za sebe». I Hegel je maštao o «istini koja leži u moći» i čvrsto zaključuje, bez pretjerane sentimentalnosti: «Jedna velika ličnost, koja tada stupa na scenu, pogazi na svom putu poneki nedužni cvijet, ali mora na svom putu neke i uništiti» (predavanja o filozofiji svjetske povijesti).
I Hitler je imao objašnjenje za to i branio bi Staljina, kada bi ga netko nazvao kradljivcem banaka, objašnjavajući s time da Staljin nije pljačkao banke za sebe, nego kao revolucionar za financiranje svog komunističkog pokreta.
Znači ubojstva radi VIŠIH ciljeva su dopuštena, ali u nikojem slučaju za neovlaštene.
Zanimljiva je po meni uz to i statistika democida za 20. st., na kojoj Hitler zauzima sa 20 946 000 žrtava tek treće mjesto i to poslije Staljina (42 672 000) i Mao Zedonga (37 828 000), ali jasno se nalazi ispred Čang- Kajšeka (10 214 000) i našega Jože (oko 2 000 000).
Perverzni glavonja Hitler se tu ne nalazi na prvom mjestu, kako govore brojke, ali iz drugih razloga i to ne samo zbog toga što je želio uništit sve Židove i ljude rođenih s manama, nego je imao u planu da ubije i jedan veći dio Slavena, zbog čega se on i nalazi na prvom mjestu u svijetu.
Zamislite si tu ludost. Ali što bi se dogodilo kada bi se ista statistika democida provela na današnjim, ili blisko - jučerašnjim (rat u ex-ju, Irak, Bliski istok, Čečenija…) događajima? E koliko bi ih moralo završit u Den Haagu, internacionalnog sudstva (ali valjda opet ne za one gore etablirane, s licencom).
Za takve je visoke etablirane glavate ličnosti oduvijek vrijedilo isto: Do not Touch! i to sve dok ne dođe do masovnih revolucija, koje su nam iz povijesti manje-više poznate, gdje su padale i kraljevske glave, pr. francuska revolucija.
Pitam se: Da li (savjestan) čovjek može mirno spavati ako je lagao, krao ili krivo širio demagogiju? Može, jer ima licencu, a i zašto ne bi, pa policija je uhitila glavnog krivca nepotizam i još traga za izgubljenim moralom, tapkajući u mraku, dok tu i tamo poneki (nadam se samo poneki) iz naših redova psihopat luta ulicama našeg lijepog, načičkanog kafićima grada!
 


***************
Tekst iz kategorije: Luđaci vladaju svijetom?,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  21.9.2008. 
Tema :: Gdje je istina?  ID#1257 Rec:9  RB45
Izvor teksta

Kategorija: Mišljenja  -  Više èlanaka iz kategorije :: Mišljenja
Više èlanaka iz iste grupe...PRIVATIZACIJA - Što je taj neoliberalizam i što nam on donosi 

Bogaćenje na račun drugih je i vlastito osiromašenje
ZAGREB 

Kako bi mogli stati na kaj svim tim negativnostima, nedaćama i destruktivnim svagdašnjicama nego jednim pokušajem analiziranja postojećeg stanja potragom za krivcem. Odgovor bi glasio, već otrcana fraza globalizacije i s njome povezani neoliberalizam.
Što je taj neoliberalizam i što nam on donosi? Polazeći od filozofskog učenja o liberalizmu (Locke, Hume) koje je naglašavalo značenje individue u društvu i samim time naglašavao prirodnu-pravnu jednakost svih ljudi je danas na drugoj strani sam pojam neoliberalizma realitet neoliberalnog društva, koji nije ništa drugo nego borbena konkurencija, uništavanje solidarnosti i solidarnih ovisnosti. On stvara jedan nemilosrdni pritisak učinka koji krade vrijeme obiteljima i toliko im potrebnu pauzu. Trijumf je snažnih privilegiranih koji ne trebaju solidarnost i zajednicu a koja je toliko neophodna jednom humanom društvu. Da bi se došlo do ikakvog rješenja i izlaza za postojeću nam ne baš zavidnu situaciju potrebne su nam tri mogućnosti ili šanse koje se nalaze na političkom nivou:
1. Proširenje učestvovanja građana u direktnoj demokraciji, dakle donošenje odluka na svim političkim razinama;
2. ponovno uspostavljanje istinskog sindikalnog načina razmišljanja i
3. jačanje i izgradnja komunalne samouprave.
Nažalost može se konstatirati kako je trenutna realnost za korištenje navedene šanse još uvijek daleko udaljena. Praksa nam pokazuje kako svaki pokušaj omogućivanja proširenja direktne demokracije se masovno ne koči, ne dozvoljava. A zašto? Pa upravo zbog toga što političko ekonomski sistem osjeća svaku formu građanskog udjela kao prijetnju za svoje toliko lukrativne poslove i tronove.
Uvijek se moramo vraćati na isto, a i vrapci na granama o tome već dugo vremena pjevaju, kako moramo učiti iz povijesnih procesa, a on bi glasio: dok god se široke narodne mase ne budu identificirale s idejom države i s jednim već postojećim vrijednosnim sistemom, ne postoji nikakva šansa povijesnog preživljavanja, dapače. Što bi to značilo? To bi unaprijed uvjetovalo da se unutar nekog društva koncentracija moći i proces feudalizacije moraju u najmanju ruku djelomično slomiti. Obnavljanje vrijednosnog identiteta je povezano s tim gdje je potreban politički – moralni zahtjev, naravno ako bi se htjela izbjeći propast. Za nas ljude (za većinu) je zajednica vrlo važna, no taj raspušteni kapitalizam je jednostavno uništava. Pod pritiskom tržišta – što znači stalni porast zahtjeva, bez pauze, ubrzanost i prisile mora biti uvijek po želji i raspolaganju poslodavca gdje sve više ljudi gubi sposobnost življenje u zajednici. Za one koje tržište više ne može iskoristiti, njih je zajednica prisiljena odbaciti. To su kao i uvijek napuštene i same starije osobe (ako nije u pitanju talijanska penzija), zapuštena djeca (premali, i ako uopće dječji dohodak) i omalovažavani nezaposleni koji to najbolje osjećaju. Prava je ironija da baš u Velikoj Britaniji, u najvećoj mjeri devastiranoj i napuštenoj zemlji Europe se upravo pojam „civilnog društva“ tako često koristi.
Znate kako Mandić u svojoj „Porodici bistrih potoka“ na to rečeno gleda? On kaže da „vidjeti napredak u provaliji vlastite ambicije nije nikakvo bogaćenje.“ Po njemu je danas drugo ime za kapital agresija i da nije problem ni u kapitalu niti u ideji, već u njihovim nasilnim djelovanjima. Takvo nasilno djelovanje će nas uskoro sve zajedno, bogate i siromašne, dovesti do gušenja, jer ćemo morati svi i dalje živjeti u zraku bez kisika, zagađenoj vodi, cjelokupno zagađenoj prirodi i nedostatku ljubavi. A onda nam više neće moći pomoći ni zadovoljiti zahtjeve ni umjetno dizajnirane droge ni razno razni stereoidi. Dalje Mandić navodi kako već imamo i depresije kao nagradu za usmrćivanje prirode. Nije potrebno postavljati pitanja zbog čega, jer ne vodeći brigu o njoj ubijamo i sami sebe. -Zaboravljeni su mravi, skakavci, gljive, trave, rakovi... a u političkom i kulturološkom smislu: proganjani su počeli da proganjaju manje od sebe. Zaboravilo se da je malo veliko i da su sitna bića i pojave od ogromnog značaja. Bogaćenje na račun drugih je i vlastito osiromašenje.
 


***************
Tekst iz kategorije: Mišljenja,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  16.9.2008. 
Tema :: PRIVATIZACIJA  ID#1251 Rec:10  RB45645
Izvor teksta
Page 4 of 5: <<Prev 1 2 3 4 5 Next>>  
.... Pronadjeno tekstova: 44
Aproved by IMS.
Right menu
Novo na portalu

Novosti
 

 
Vijesti

Prostor za vijesti
 

 
Govorne vijesti

Poruka administratora
 
Informacije

Klik na sliku za govor


 
Zanimljivosti
Internet oglačavanje

Tvrtke
 

 
Upomoć!!!

Crveni križ
Hrvatske

 

 
Privatizacija Arenaturista

Povijest privatizacije
Arenaturist

 

 
Ostali linkovi
Tražilice

Tražilice za nekretnine:
 

 
RSS kanali

Hrvatske novine
RSS

 

 
Tekstove kreiraju
  Linkovi na oglase:
NEKRETNINE

HRV.- Real Estate
ENG. -
Real Estate
GER. - Real Estate
  Iz svijeta
cnn.com
bbc.com
    Oglasni prostor
Nema oglasa
Bezoglasni prostor
Za postavljenje banera za udruge i neprofitnih organizacija pošaljite baner i URL na email!
    RSS  Novine   
Zadnji tekstovi: RSS Hrvatskih Novina
A  B  C  Č  Ć  D    E  F  G  H  I  J  K  L  LJ  M  N  NJ  O  P  Q  R  S  Š  T  U  V  W  Z  Ž  |   Hrvatske-novine |
Copyright © Hrvatske-Novine.com 2005.-2008. - Powered by Macronet software engine
Hrvatske Novine