Hrvatske-Novine.com · Komentari i vidjenja · Jutarnji · Vecernji · HINA · Kritike vlasti
Istra · Dalmacija · Zagreb ·
·Hrvatske novine su kritika loših stvari i događanja u današnjoj Hrvatskoj. Ukoliko želite čitati pohvale i hvalospjeve slušajte hrvatski radio i televizijske postaje u vrijeme kada političari govore o svojim uspjesima. Mi otvoreno govorimo o pljački (bez obzira ako je pokrivena odlukama sudova).
   About Us |  Info |  Kategorije |  Tekstovi |   English | Deutsche
rolex replica

Kategorije
Važne teme
Grupa Pi-5
Povijest privatizacije
Istra

 Istra na webu

   Istra vijesti na webu
 
Dalmacija
Zagreb
Turizam
Posao
  Poslovni prostor
  Dionice
  Cijene Dionica
Hrvatske-novine.com
Tekstova: (44) Svi tekstovi...

Kategorija: Amerika i terorizam  -  Više èlanaka iz kategorije :: Amerika i terorizam
Više èlanaka iz iste grupe...Tko hrani terorizam? - Islamski fundamentalizam  

Osama Bin Laden
ZAGREB 

Kada se govori o Islamu i Muslimanima postavlja se pitanje: da li mi kao zapadnjaci koji pripadaju drugačijoj kulturnoj i religijskoj sredini smo u stanju i možemo razumjeti njihovu kulturu i s njom naravno i njihovu religioznu tradiciju i to sve bez njihovog posredovanja? Povijest (naročito Europska) nas uči kako smo mi Islam (naročito u prljavom, dekadentnom i mračnom srednjem vijeku) oduvijek shvaćali s jedne- kao nešto fascinantno i nesvakidašnje i s druge strane sa strahom i gađenjem (zbog ne razumijevanja). Zašto gađenje? Pa upravo zbog fundamentalističkog odgovora na njihov islamski fundamentalizam i petstogodišnjom vladavinom Osmanlija (doduše ne u Istri) Balkanom, ali i zbog zadnjeg nam rata u BiH gdje su Muslimani važili i bili obilježavani naročito od strane Srba prljavim Turčinima, „Balijama“. Taj adjektiv „prljavi“ se ne bi baš mogao pridodati kada znamo da su Muslimani upravo ti koji se prije svake molitve peru, a mole se pet puta na dan! No, pri diskusijama ili razglabanjima raznih teorija o islamu trebalo bi imati na umu i razlikovati pojmove između Islama i Islamizma, jer je Islamizam, za razliku od Islama koji je samo religija, religija i politika (politika sakralnog, kako piše Bassam Tibi, koji za sebe kaže da je emancipirani musliman). Tibi kaže (u svojoj knjizi „Križarski pohod i Džihad“) da se politiziranje sakralnog ne dešava samo u Islamu nego da je to slučaj i u drugim religijama, naročito onim semitskim (i Židovi a i Arapi potječu iz istih semitskih narodnih korijena), dakle na Sveto pismo i posvađanu Abrahamovu obitelj (radi čega drugog, nego zbog materijalnih dobara, moći i pokvarenog malog ega!). No, pustimo mi Tibija i okrenimo se globalizaciji i njenim izazvanim uzrocima i posljedicama upravo u muslimanskim zemljama. Proces globalizacije nije ni manje ni više nego dezorganizator društva južnog dijela nam našega planeta gdje je za razliku od sjevera natalitet još uvijek u porastu, i samim tim je i veći broj dezorijentiranih mladih ljudi bez perspektive (obrazovanje, posao i obitelj). Takva jedna konstelacija je vrlo opasna i negativno nabijena. Zaključak bi bio da si imperijalizam sam svojom blesavom politikom stvara buduće neprijatelje od kojih se danas - sutra treba obraniti. Naravno, i dakako je razumljivo da takva besperspektivna budućnost uvlači te mlade ljude u delikvenciju, kriminalitet i droge. Zbog siromaštva i besmislenosti života uništavajućim učinkom globalizacije završava ta mladež na kraju svog tumaranja u rukama islamskih fundamentalista gdje im od tog trenutka započinje teroristička karijera. Uz to im nije potrebna obuka brutalnosti jer su je već od rane mladosti osjetili i prakticirali na svojoj i tuđoj koži. Indoktrinirani i u ime Boga oni slijede svoje ideološke vođe koji nerijetko dolaze iz bogatog i kulturnog višeg sloja društva (takvim visoko educiranim vođama je obeshrabrenje i razočaranje zbog zapadnjačkog uništavanja njihove kulture i tradicije prešao u militantni bijes i mržnju). Ništa manje ni više takav je i Osama Bin Laden, visokoobrazovani član saudijskih elitnih moćnika koji nije na samom svom početku bio antizapadnjački raspoložen. Njegova je mržnja najprije bila upućena Sovjetskoj Rusiji zbog rata u Afganistanu, gdje je i militantno učestvovao potpomognut američkom CIA-om. Godine 1990. kad Irak ulazi u Kuvajt Osama je želio svoje dragovoljačke brigade, koje su se do tada borile u Hindukušu, staviti sadašnjem neprijateljevom sinovom ocu Bushu na raspolaganje (obitelj Osama i Obitelj Bush, po Michaelu Moore, su bili kućni prijatelji!?). Amerikanci proglašavaju Osama Bin Ladena za neprijatelja tek kada on 1991. odbija, nakon I. Golfskog rata, da se sa svojim trupama koje su bile raspodijeljene oko svetih gradova Medine i Meke povuku iz regije. To je za vjernika Osamu bili više od uvrede, zapravo bogohuljenje. Bolje nije bilo ni s Mohammadom Attom za kojeg se još uvijek sumnja da je bio jedan od vođa hamburške Al-Qaida - ćelije, a koji dolazi iz jedne bogate egipatske obitelji. Kod njega dolazi do promjene kada u sklopu svog arhitekatskog studija u Njemačkoj, odlazi, radi studijskog istraživanja odnosa u Kairo, gdje utvrđuje kako utjecaj zapada uništava njegov rodni grad. Za razliku od bogatih, ništa bolji nije bio ni najtraženiji terorist, nakon što je Osama otišao u ilegalu, Musab al Sarkawi. Musab dolazi iz miljea slamova Bliskog istoka gdje milijuni mladih Arapa preživljavaju, da bi kao takvi u nedogledno vrijeme završili na krivom putu fundamentalizma. Takvi su danas strah i prijetnja zapadu, a New York Times ih opisuje kao „Dropout zatvorske braće i vođe podzemlja“. Musab se inače rodio kao jedno od desetoro djece 30. 10. 1966. godine u jednom siromašnom predgrađu jordanskog glavnog grada Ammana. Kao klinac, a kasnije i mladić nije bio ni blizu religioznosti, nego više kriminalu, pijančevanju i tučama. Otac ga je u tim godinama uvijek iznova morao vaditi iz hapsa. Krajem 80-tih, zahvaljujući prijateljima iz džamije, napušta Musab karijeru kriminalca i postaje fanatični borac Mudžahedin. Evo i ova pričica pokazuje jednu stranu medalje kako globalizirani, forsirani, neoliberalni i grubi kapitalizam zemlje tzv. trećega, i ne samo trećega svijeta, uništava i baca na prosjačke štapove. Dakle, on je galopirajuća i sve bolje vidljiva prijetnja ne samo za njih nego i za nas same, jer kako logika terora kaže „teror ne pravi razliku između sistema kao uzročnika i njenih sljedbenika“. 


***************
Tekst iz kategorije: Amerika i terorizam,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  15.9.2008. 
Tema :: Tko hrani terorizam?  ID#1250 Rec:1  RB35
Izvor teksta

Kategorija: Psihologija u praksi  -  Više èlanaka iz kategorije :: Psihologija  u praksi
Više èlanaka iz iste grupe...Hrvatska danas -  

Plodno tlo za šarlatane
ZAGREB 

Plodno tlo za šarlatane
U ovom današnjem sveopćem ludilu nefunkcioniranja svih državnih institucija nameću nam se već desetljećima razno razne psiho – grupe „Sekte“ sa svojim šarolikim izborom tzv. putova ka prosvjetljenju, duhovnom spasenju. Te duševne civilizacijske bolesti koje vode ka bezumnom iskorištavanju medikamenata i raznih droga, alkoholizam, prežderavanja i bulemije pa sve do nesanice i razno raznih fobija svakodnevna su nam nuspojava kako na lokalnoj tako i na globalnoj društvenoj razini, dok nam (već spominjana samoubojstva) svakog dana odlazi jedan dio važnog nam kadra za cijelu zajednicu. Broj serioznih i onih neserioznih psihoterapeuta preplavili su svjetska a i naša neozbiljna tržišta. Ta psiho eksplozija (kako pokazuju studije sa zapada) često ne pomaže jer je orijentacija na tom psiho tržištu postala skoro nemoguća a posebice onda ako se treba praviti razlika između profesionalca i šarlatana. Upravo ti spomenuti šarlatani potaknuti lakom zaradom naivnih i neupućenih ljudi puštaju sve dublje korijene i tu kod nas. Takvi imaju odgovor na sve i s lakoćom okupljaju labilne (a i one druge) oko sebe, stvaraju se sekte. Postavlja se pitanje: Što je to sekta? Sam pojam se izvodi iz latinskog „sequi“ što ne znači ništa drugo nego slijediti. U svom početku on pokazuje jednu grupu koja se je odvojila od već postojeće religiozne zajednice. Prvi su se kršćani otprilike ubrajali u „sektu Nazarečanina“, jedan novi pravac Židovstva.
U daljnjem ću pokušati ukratko opisati na koji se način jedna od zapadnih zemalja Njemačka suočava s ovim problemom i na čijem bi primjeru mogli ponešto i naučiti.
Postoje razne sekte a neke od njih pripadaju etablirane sekte kojima npr. pripadaju Mormoni, Jehovini svjedoci i Novo - apostolska crkva. Krajem 60-tih godina stvaraju se u Zapadnome svijetu, inspirirane dalekim istokom, sekte Bhagwan – pokreta, Transcendentalne meditacije i Hare Krishna. Za razliku od njih dobivaju radikalne sekte svjetsku pozornost kada 1978. umire više od 900 članova masovnim samoubojstvom Narodnoga hrama – sekte u Guyani, a Aum – sekta napada 1995. otrovnim plinom metro u Tokiju. Iz tog načina organizacija, izdvojeno od klasičnih sekti, nastaju opisi kao što su „ideološke zajednice i psiho grupe“ ili „grupe s tendencijom utjeravanja.“
Sekte uvijek na početku obećavaju sreću a onda uzurpiraju svoje članove. Ipak kako pokazuju neka istraživanja je izlaz iz njih moguć. Njeni članovi napuštaju svoje obitelji, daruju novce, odustaju od zaposlenja, svoju vlastitu volju a ponekad i svoj život. Članovi ekstremnih sekti su za one „izvana“ zagonetka. Kako može netko svoj život staviti na raspolaganje jednoj grupi, ili pak vođi neke sekte, učiniti neke stvari koje prije ne bi ni u snu učinio?
„To se može svakom od nas dogoditi“, umiruje odgovor eksperata za sekte. Dieter Rohmann kao dipl. psiholog iz SR Njemačke brine se već više od 25 godina o ljudima koji su se od takvih grupa odvojili. U okruglo 110 intervjua s takvim ljudima tražio je psihičku strukturu koja karakterizira pripadnike sekti. Da li su labilniji? Neurotičniji? Da li su bili u djetinjstvu maltretirani? „Ne“, glasi Rohmannov rezime. „Jedino što je tim ljudima koji se nalaze u nekoj sekti zajedničko je to da su postali članom kada su se nalazili u krizi.“
Prema procjeni religijsko – znanstvenih medija i informacijske službe (Remid) u Njemačkoj je okruglo milijun ljudi član neke sekte ili, kako se koristi u govornom krugu eksperata „novih religioznih i ideoloških pokreta i psihogrupa.“ Pored poznatih imena, kao što je Scientology ili Jehovini svjedoci egzistira jedan nesagledivi supermarket religija. Takove grupe služe različitim potrebama i usmjerene su prema ljudima različitih dobi i zanimanja. Cjelokupni broj onih koji se nude na njemačkom tržištu okruglo iznosi 800. No samo je jedan manji dio njih problematičan, glasi spoznaja jedne anketne komisije angažirane 1998. od strane njemačkog parlamenta Bundestaga. Stručnjaci za sekte nisu istog mišljenja kada se radi o tome koliko je štetno biti član takvog jednog udruženja. Savjetnici koji rade s onima koji su izišli iz neke od sekti naglašavaju moguću opasnost. Suprotno tome religijski se znanstvenici slažu s tim da neke od njih mogu imati i pozitivne utjecaje na svoje članove. U svakom slučaju su eksperti koji se time bave jedinstveni u tome da ljudi koji su privučeni njima nisu pasivne žrtve. „U prvom redu oni donose sa sobom jedan niz potreba, želja ili životne probleme koji bi se u tim zajednicama trebali ispuniti ili zadovoljiti.“ Zaključuje ta anketna komisija u svom izvješću.
„Upravo sam se razišao sa svojom djevojkom“, kaže Max, bivši član jedne sekte koji je želio ostati anoniman, i tražio sam nove ciljeve u mom životu.“ Prijavio se na jedan šestodnevni meditacijski kurs. Tamo dobiva jedno iskustvo koje je već dugo tražio: u toj je grupi mogao sve svoje osjećaje, svoju žalost i ljutnju iskazati. On se je svoje intimne osjećaje otvorio pred nepoznatima. Grupa je zajedno s njim vikala, plakala i tugovala. „Opustite se, nađite u sebi izlaz“, uvijek iznova zahtijevala je karizmatična voditeljica kursa. Na predzadnjem danu Max doživljava svoj „proboj“. Osjećao se oslobođen, spašen i oslobođen briga. „Tu je bila još samo ljubav. Ležali smo zagrljeni i bili smo sretni. Bio sam kao drogiran.
Tek na zadnji dan saznao je više o toj organizaciji koja je taj kurs organizirala. To je bila sekta „Miracle of Love“ – čudesna ljubav. Sljedećih se je tjedana Max prisjećao nesvagdašnjeg osjećaja tijekom kursa, slušao je kazete voditeljice sekte Kalindi, čitao je njene knjige i sve se je više i intenzivnije bavio idealima tog pokreta. Njegov je život bio ispunjen (na početku) idealima tog pokreta.
U mnogim se glavama još uvijek nalazi pretpostavka kako sekte djeluju na ljude. Dr. Hansjörg Hemminger referent evangeličke centrale za pitanja pogleda na svijet u Stuttgartu to naziva Crvenkapičina teorija: Jedan nevini „ne-sektaš“ ide kroz šumu i nailazi na zlog vuka (sektu). „To baš ne štima sa svakodnevicom“ naglašava Hemminger. „Ulaz u takvu jednu grupu je jedan interaktivni proces. U njemu je osoba, početnik, također u istoj mjeri aktivan kao i grupa sa svojom specifičnom ponudom.“ Osim toga sekte ne posjeduju nekakav perfektni instrument za manipulaciju psihe, s kojim mogu svakoga obraditi koji padne u njihovu mrežu.
Naravno da postoje grupe koje su fantastično organizirane kako bi došle do novca svojih članova i na takve treba skrenuti pažnju. „U njih se npr. ubraja Scientology i Miracle of Love“ kaže Hemminger. Ipak znanstvena istraživanja pružaju uporišta za to kako sekte mogu imati i pozitivne utjecaje na svoje članove. Tako je godine 2004. pronašla jedna studijska grupa Dr. Sebastiana Murkena sa Sveučilišta u Trieru kod ispitivanja 71 člana novoreligijskih zajednica, kako učlanjenje u jednoj od njih ponajprije poboljšava i stvara dobar osjećaj. „Prije sam imao problema kod donošenja odluka, danas imam jasnu orijentaciju“, izjavila je jedna od ispitanika. Doduše ispitivanje članova koji su duže vrijeme učlanjeni još predstoji.
Snažni nagon kako bi se kod prvog kontakta s nekom o d sekti sve više ušlo u neki od tih pokreta je „želja ne preuzimanja odgovornosti“, opisuje jedan psihoterapeut i ekspert za sekte Werner Gross iz Offenbacha. Na drugoj strani stoji kultni vođa čija je snažna težnja ka moći posebno izražena, koji takvu ponudu preuzima s zahvalnošću. „To funkcionira prema ključ - brava principu, prema ponudi i potražnji“ glasi zaključak Wernera Grossa, koji je zajedno s Hemmingerom kao stručnjak radio na anketi Bundestaga.
Ima li sreća cijenu? „Da su ljudi od početka znali što ih očekuje nakon 12 mjeseci u kultu bili bi već na ulasku okrenuli“, u to je siguran Dieter Rohmann. Ali su novi članovi samo djelomično saznali za što se zalaže pokret o što vođa sekte od njih zahtijeva. K tome se još mora uračunati širenje straha u svakoj sekti od njenog napuštanja. „Ako nas napustiš“, često se govori odmetnicima „napuštaš pravi put. Dogodit će ti se nešto strašno.“ Tako padaju ljudi sve dublje i dublje pod utjecaj destruktivnog kulta.
Sumnja u pokret raste naročito onda kada članovi spoznaju da između vjerovanja i realiteta postoji razdor. Oni primjerice promatraju kako vođa sekte prediguje mir a mlati svoju djecu, ili zahtijeva materijalnu uzdržljivost dok sam vozi i posjeduje skupe automobile. Okruglo 80% početnika napušta sektu nakon tri do pet godina provedenih u njoj. Za poneke od njih je to napuštanje traumatično. Bore se s osjećajima krivice, pate zbog fobija i depresija. Fritz Huth, docent za religijsku znanost na Sveučilištu Frankfurtu na Maini to uspoređuje s procesom rastave braka.
Nakon iskustva na meditacijskom kursu posvećuje Max veći dio svoje svagdašnjice „Miracle of Love“. On posjećuje skupe kursove, čita kultske knjige, redovno meditira i prodaje sve što može donijeti novac. „Napokon sam pronašao obitelj koju nikada nisam imao“ izvješćuje Max danas. Pa ipak osjećaj lebdjeti na oblacima – „biti pod drogama“ – ishlapi. Vidio je kako vođa sekte naređuje svojoj štićenici da ostavi svog muža protivno njegovoj volji. Što je Max više unutarnju strukturu grupe spoznavao, to je sve veća bila sumnja u nju. Želio ju je napustiti. Ali njegovi prijatelji u sekti uložili su sve da ga zadrže, i na kraju on ostaje u njoj i dalje. Dvije godine nakon prvog kontakta bio je spreman. U sredini jednog intenzivnog kursa meditacije spakirao je svoje stvari i nestao zauvijek iz nje.
Kada ga se danas nekoliko godina kasnije pita za njegovo mišljenje o sekti u kojoj je proveo vrijeme, da li je štogod pozitivnog ponio sa sobom, onda on iznenađeno kaže: „Najljepši dan je bio onaj kada sam je ostavio. Napokon sam uspio reći ne, i skupio sam snage potražiti svoj vlastiti put.“

Kontrolni spisak
Da li sam član neke problematične sekte?
a) Tumačenje svijeta grupe je zbunjujuće jednostavno i objašnjava svaki problem.
b) Pogledi grupe su jedino važeće razumijevanje i objašnjenje svijeta.
c) Vođa sekte je van svake kritike i uveličava ga se kao boga ili „Channel“.
d) Grupa se odvaja a na vanjski se svijet gleda kao na neprijateljski.
e) U grupi prevladava vjerovanje u magiju: „Sve je predodređeno“, „Bog želi tako“.
f) Upotrebljavaju se tehnike promjene stanja svijesti: npr. hiperventilacija, ekscesivna meditacija.
g) Grupa zahtijeva od članova da prekinu veze s prijateljima i sa svojom obitelji.
Što ste više slova zaokružili tim je veći razlog da se priupitate što je s grupom u kojoj ste član.

Pitanja su uzeta iz „Was eine alternativspirituelle Gruppe zum problematischen Kult macht“ (Što čini jednu alternativnu duhovnu grupu problematičnim kultom), njemačkih psihologinja i psihologa.

 


***************
Tekst iz kategorije: Psihologija u praksi,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  14.9.2008. 
Tema :: Hrvatska danas  ID#1248 Rec:2  RB545
Izvor teksta

Kategorija: Mišljenja  -  Više èlanaka iz kategorije :: Mišljenja
Više èlanaka iz iste grupe...Politka na internetu - Identitet 

Riba smrdi od glave
ZAGREB 

Riba smrdi od glave!
Da li znate onu dobru staru poslovicu «na mladima ostaje svijet»? Mislim da da, i da se vrlo lako izgovara, i to bez nekog velikog razmišljanja. A što ona znači ili bi trebala značiti? Ono što mi sada činimo, što su nam preci činili i što će naša pokoljenja činiti, tako imamo, imali su i imat će! Zar nije trivijalno? E jest. Pa kad već to spominjemo, probajmo se malo nadovezat na još jednu: «riba smrdi od glave». Ma i to stoji. Ali što to znači? Uzmimo za primjer naše političare, kako one velike u vladi, tako i one lokalne. Oni bi svi trebali biti primjer za ove spomenute mlade. A da li i jesu, e to neka svaki za sebe prosudi, jer po meni nisu. A zašto? Jednostavno, jer lažu i kradu, nisu kompetentni, korumpirani su, boje se, nemaju (poneki) identiteta (riba smrdi od glave) a ideologija im je nepotizam i neprofesionalnost. Od ovih sveopćih navedenih pojmova mogao bi se izdvojit «identitet» (tko si, što si i odakle dolaziš?). A zašto? Ponavljam, jednostavno jer od njega sve polazi. Ako nemaš identiteta onda nemaš ni svoju, u prvom redu svoj „ja“, a povezano s time svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ne, ne treba govoriti o kulturi, folkloru ili tradiciji, jer te jednostavno faktički nema, ne postojiš. Za neke (ne naše ako ih nema) saborske zastupnike ne postoji identitet, isto tako kao što za neke postoji razlika između homoseksualizma i lezbijki (nedavno u jednoj raspravi o donošenju zakona o isto spolnim zajednicama jedna HDZ zastupnica kritički se osvrnula u svom neznanju da zašto se spominju kod isto spolnih zajednica samo homoseksualci a ne i lezbijke). Nego da se vratimo na identitet. Dakle bez identiteta nema ni postojanja. Iz ovoga, znači identiteta, proizlazi identifikacija koja se obrazlaže stanjem kroz koje smo mi svi prošli i prolazimo, u kojem se (dijete) poistovjećuje s drugim čovjekom. Identifikacija nije dakle ništa drugo nego duševno utjelovljenje iz kojeg razvoj individue proizlazi iz prapočetnog jedinstva majke i djeteta. Kako malo dijete ne može činiti razliku između sebe i okoline ono onda doživljava svoju majku kao dio samoga sebe, dio svoga tijela. Takav se odnos između majke i djeteta opisuje kao simbioza, koja ne znači ništa drugo nego da dijete još uvijek nije samostalno biće i da dojenjem, tjelesnim kontaktom, u stvari dolazi do ujedinjenja. Tek kasnije dijete spoznaje majku kao objekt kojemu daje i dobiva ljubav. U određenoj se dobi ta ljubav prema roditelju, do određenog stupnja (da ne bi došlo do incesta), mora tako reći oduzeti a na njeno mjesto dolazi identifikacija (dječaci uzimaju za ideal oca a djevojčice majku). U daljnjem procesu sazrijevanja i stvaranja vlastitog identiteta u kojem se pobuđuje osjećaj jedinstva samoga sebe, poistovjećujemo se u potpunosti s našom ulogom u zajednici u kojoj živimo. Ako ne dođe do tog poistovjećivanja (uzrok mogu biti razni konflikti ili unutrašnje kočnice, kao i zbog otpora sredine) onda dolazi do poremećaja i osjećaja otuđenja (sjedim u parlamentu jedne države čiji sam građanin a nemam identiteta), dakle bijeg u ludilo ili pak ovisnost (alkohol, droge).
 


***************
Tekst iz kategorije: Mišljenja,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  11.9.2008. 
Tema :: Politka na internetu  ID#1246 Rec:3  RB23243
Izvor teksta

Kategorija: Privatizacija  -  Više èlanaka iz kategorije :: Privatizacija
Više èlanaka iz iste grupe...Croatia vs. Kina - Kina, socijalizam, komunizam, kapitalizam 

Brutalni neoliberalni kapitalizam
ZAGREB 

Brutalni neoliberalni kapitalizam
Kapitalistički zakoni profita danas vladaju u cijelom svijetu, pa i u samoj Kini, koja je barem po imenu još uvijek komunistička. Isprika je tobožnja globalizacija a u stvari je kapitalizam.
Svi se moraju boriti s posljedicama tržišno – imperijalističkog sistema i posvuda eksplodiraju dobici na račun ovisnih posloprimaca.
Slobode nema bez jednakosti koja se reducirala na jednakost
šansi. Imati jednake šanse, konkurirati prema svojim sposobnostima, postala je u zaposlenim društvima šuplja fraza a razlog tomu je neravnopravna primanja i kriva raspodjela bogatstva. Nema tu za slabe i siromašne nikakvih jednakopravnih šansi jer živimo u jednom svijetu koji se samo definira kroz novac, uspjeh i moć. Tu, po svoj logici, gube osiromašeni na pažnji i dostojanstvu. U neoliberalizmu nema ni šansi ni mjesta i samim tim ni dostojanstva ni ponosa za potlačene. Interesantno kako je negdašnji ponos posloprimca, tzv. proletera ugašen i to zbog toga što kao stalno zaposleni više ne mogu utjecati na proizvodnju i samim tim više ne mogu vršiti pritisak na ekonomski sistem. Paradoksna je činjenica da su najširi sloj u društvu, upravo ti nezaposleni koji žive u permanentnom strahu od socijalnog uništenja od velikog strateškog značaja za neokapitalistički sistem. A zašto? Pa upravo radi toga što su živa opasnost i prijetnja za one (ne)sretnike zaposlene. Prijetnja su im ako ne rade po volji poslodavca i ne prilagode se njegovim i poslovnim uvjetima. Za takav neskrupulozni pritisak nije naravno kriv taj obespravljeni pojedinac, kako kažu politika, privreda i mediji koji uporno tvrde da je svatko samoodgovoran za svoju situaciju i sudbinu nego nametnuti sistem u kojem živimo. Tu obespravljenu, nepravedno nezaposlenu i obeshrabljenu masu vrijednih posloprimaca se ne može staviti u isti koš s onim istim što ih je Karl Marx obilježio kao Lumpen – proletere, a bili su pojam za u kapitalizmu najniži sloj iskorištene i osiromašene radničke klase. Dakle, masa demoraliziranih, bezvoljnih osoba, kao što su vagabundi, kriminalci, prostituirani i bez cilja lutajući nadničari. Taj se sloj obilježavao – jer nije sudjelovao u bilo kakvom objektivnom i mjerodavnom svjesnom dijelu kapitalističke procesne proizvodnje – kao politički stvaralački nesposobni dio društva. Ne, iako i među njima postoje oni koji bi se tu mogli svrstati, to su ljudi koji su godinama od svoje bruto zarade uplaćivali u razne državne kase da bi na kraju od ovakve neoliberalne i grube kapitalističke politike (ne socijalne) bili obespravljeni, dakako besramno i brutalno bili oguljeni. Možemo li si zamisliti kako bi se derali oni gore po parlamentima, na vlasti, kad bi im ovakva nepravda dogodila? Digli bi ni više ni manje revoluciju!
Kod svih ovih problema (ne spominjući zaštitu prirode) je po meni najveći taj što nam se demografska slika vrlo brzo mijenja na našu štetu. Takva neoliberalno brutalna politika je obiteljski neprijatelj u zapadnom svijetu broj 1. Tako nam govore statistički podaci kako broj rođenih u Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj iznosi negdje oko 1,2 rođenja. Uzrok i naravno argument za takvo stanje je pored svega strah od gubitka posla koji ide na ruku s tim da je u pitanju i gubitak socijalne sigurnosti. Djeca su jednostavno postala financijski problem, jer su jednostavno preskupa. Posljedice (a kriva je takva glupa neoliberalna politika upravljana gospodarstvom bogatih) ćemo osjetiti tek za koje desetljeće. Zaključak bi bio da se vrši obiteljska neadekvatna i neprijateljska politika, a mogli bismo i ovako, kako smo nekad govorili, komentirati: „nadrljali smo kao žuti!“


 


***************
Tekst iz kategorije: Privatizacija,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  9.9.2008. 
Tema :: Croatia vs. Kina  ID#1244 Rec:4  RB0
Izvor teksta
Page 5 of 5: <<Prev 1 2 3 4 5  
.... Nema vise tekstova!
Aproved by IMS.
Right menu
Novo na portalu

Novosti
 

 
Vijesti

Prostor za vijesti
 

 
Govorne vijesti

Poruka administratora
 
Informacije

Klik na sliku za govor


 
Zanimljivosti
Internet oglačavanje

Tvrtke
 

 
Upomoć!!!

Crveni križ
Hrvatske

 

 
Privatizacija Arenaturista

Povijest privatizacije
Arenaturist

 

 
Ostali linkovi
Tražilice

Tražilice za nekretnine:
 

 
RSS kanali

Hrvatske novine
RSS

 

 
Tekstove kreiraju
  Linkovi na oglase:
NEKRETNINE

HRV.- Real Estate
ENG. -
Real Estate
GER. - Real Estate
  Iz svijeta
cnn.com
bbc.com
    Oglasni prostor
Nema oglasa
Bezoglasni prostor
Za postavljenje banera za udruge i neprofitnih organizacija pošaljite baner i URL na email!
    RSS  Novine   
Zadnji tekstovi: RSS Hrvatskih Novina
A  B  C  Č  Ć  D    E  F  G  H  I  J  K  L  LJ  M  N  NJ  O  P  Q  R  S  Š  T  U  V  W  Z  Ž  |   Hrvatske-novine |
Copyright © Hrvatske-Novine.com 2005.-2008. - Powered by Macronet software engine
Hrvatske Novine