Hrvatske-Novine.com · Komentari i vidjenja · Jutarnji · Vecernji · HINA · Kritike vlasti
Istra · Dalmacija · Zagreb ·
·Hrvatske novine su kritika loših stvari i događanja u današnjoj Hrvatskoj. Ukoliko želite čitati pohvale i hvalospjeve slušajte hrvatski radio i televizijske postaje u vrijeme kada političari govore o svojim uspjesima. Mi otvoreno govorimo o pljački (bez obzira ako je pokrivena odlukama sudova).
   About Us |  Info |  Kategorije |  Tekstovi |   English | Deutsche
rolex replica

Kategorije
Važne teme
Grupa Pi-5
Povijest privatizacije
Istra

 Istra na webu

   Istra vijesti na webu
 
Dalmacija
Zagreb
Turizam
Posao
  Poslovni prostor
  Dionice
  Cijene Dionica
Hrvatske-novine.com
Tekstova: (14) Svi tekstovi...

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - U toj utrci niču industrijski gradovi kao gljive poslije kiše 

Socijalno pitanje kao uzrok Industrijske revolucije
ZAGREB 




Napredak u poljoprivredi, nagli porast stanovništva, tehničke novotarije i ljudska nastojanja ka dobiti, stvaraju jedan proces najprije u Engleskoj, a onda tek negdje oko 1830. i u ostalim dijelovima srednje Europe, naime Industrijsku revoluciju.
Nakon ranijih otkrića industrijalizacije, kao što su tkalački stroj i mehanička preslica, nastupaju vrlo brzo - u svom pobjedničkom pohodu - parni stroj i željeznica. Industrijski su centri sa svojim rudnicima, željeznom i čeličnom industrijom, kao i strojarstvom bili predvodnici jedne nove vremenske faze industrijskog razvoja. U toj utrci niču industrijski gradovi kao gljive poslije kiše, gdje snažno povećano seljačko stanovništvo nalazi zaposlenje. Uskoro se već sredinom stoljeća pokazuju tamne strane industrijalizacije: veliko siromaštvo novonastale radničke klase, koja postaje kmetovima kućnog i tvorničkog rada. U to se vrijeme (a bojim se da se ponovno vraćamo) radilo pod ekstremno dugim radnim vremenom a iskorištavanje njihove jeftine radne snage pod neshvatljivo teškim radnim uvjetima bila je svakodnevica. Samim tim pada taj i tako najširi sloj stanovništva u još veću bijedu i siromaštvo.
Jedna od većih opasnosti koje su bile posljedice izazvane takvim uvjetima bila je u tome da se društvo još više razdjeli: Na jednoj strani bogati tvorničari i veleposjednici, a na drugoj strani bez esencijalnih sredstava za život osiromašeni proletarijat. Takvo mizerno stanje širokih obespravljenih radničkih masa inicira na početku pojedine bogate poduzetnike ka stvaranju socijalne pomoći, koju čak zahtijevaju i crkveni predstavnici. Ali do promjene dolazi tek onda kada se radnici počinju sami udruživati u stranke i sindikate, a stvaranje državne socijalne politike popravlja njihovu dotadašnju nezavidnu situaciju. Novodobivenom slobodom ojačava se radnička klasa i razantnim tehničkim napretkom u teškoj industriji, strojarstvu i elektrotehnici, i to naročito u vrijeme visoke konjunkture, postaje sve svjesnija svoje uloge u zajednici. K tome se situacija podjelom posla, smanjenjem radnog vremena i boljim plaćama smiruje.
(nastavlja se)


 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  24.1.2009. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1353 Rec:1  RB42
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Ideje Francuske revolucije o slobodi, pravu i patriotizmu djelovale su pored ostalog i dalje u školovanom građanstvu 

Revolucionarne srednjoeuropske borbe za slobodu, pravdu i jedinstvo
ZAGREB 


U ovo naše današnje krizno vrijeme, uzrokovano pobješnjelim i grubim neoliberalističkim kapitalizmom (moderni imperijalizam pod okriljem Globalizacije), premještanjem lukrativnih poslova multinacionalnih kompanija i sve bogatijeg i nezasitnijeg kapitalističkog sloja, zaboravlja se na povijest i gotovo slične situacije koje su se dešavale prije gotovo 200 godina. No, kako izgleda, i htjeli mi to ili ne, ne očekuje nas ništa bolje nego što je to onda bilo. Prema Marxu i Engelsu je upravo ta faza kapitalističkoga razvoja (imperijalizam) bila njegova zadnja faza prije revolucije. A što s tim, ne bi trebalo davati nikakav odgovor, već bi ga svako za sebe trebao logičnim razmišljanjem sam znati.
Pokušaj Bečkog kongresa za ponovnim uspostavljanjem predrevolucionarnih odnosa i stvaranje jednog stabilnog političkog i ekonomskog uređenje u Europi bilo je već od samoga početka osuđeno na propast. A zašto? A zbog čega drugog nego zbog policijskih mjera donesenih odlukama iz Karlsbada, s kojima se europskom građanstvu prema ustavnim mjerama ne dozvoljavaju politička prava, a samim time se njemačkim liberalima na jedno određeno vrijeme potiskuje želja za stvaranje svoje nacionalne države. Ideje Francuske revolucije o slobodi, pravu i patriotizmu djelovale su pored ostalog i dalje u školovanom građanstvu. One se očituju svugdje: u lecima, političkim časopisima, pjesmama, demonstracijama ili pak feštama (Wartburgfest 1817. ili na Hambacher Fest 1832.). Tako su se godinama skupljene i nabijene frustracije među građanima dvaput rasplamsale u revolucijskim tsunamijima, prvi put 1830. i 1848. drugi put, polazeći od Francuske i Pariza gotovo zahvaćajući cijelu Europu. No ipak one ne ostavljaju neki značajniji trag u povijesti i kao takve ostaju bez trajnog uspjeha, iako su se mogle prema potrebi tadašnje situacije osloniti na široke mase donjih slojeva građana tadašnjih velikih gradova. Građanski liberali nisu bili jedinstveni i većina je imala straha od širokih radikalnih narodnih masa. Zbog toga se je monarhija mogla, iako ne i u apsolutističkoj formi, i dalje još više učvrstiti. Stvaranje jedne Njemačke nacionalne države, usprkos početnih uspjeha revolucije iz 1848. ne uspijeva. Nastojanja Njemačkog nacionalnog zbora u Pavlovoj crkvi u Frankfurtu na Maini kako bi se stvorilo jedno novo Njemačko carstvo - s parlamentarnim narodnim zastupnicima - ostaje bezuspješno. Tako s propašću revolucije iz 1848. se osnažuje rivalitet između dviju velikih sila, Austrije i Pruske. Od tada one pokušavaju sva otvorena ustavna pitanja, kao i stvaranje Njemačke nacionalne države riješiti na svoj jedinstveni način i prema svojim idejama.
 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  16.1.2009. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1350 Rec:2  RB41
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Napadom na Rusiju 1812. gdje Napoleon lomi zube na sibirskoj hladnoći  

Francuski revolution i nosati Napoleon
ZAGREB 


Naravno što bi bilo promatranje, ili pak „gledanje“ u prošlost bez da se niti jedenom ne osvrnemo na Francusku i doba njene (u svijetu najpoznatije) revolucije i njenog u povijesti svjetskog ratovanja najpoznatijeg vojskovođe, jest maloga, ali ne samo nosom velikoga Napoleona Bonaparte. Iako karakteristika maloga- ili pak velikoga nosa ne odaje o kakvoj se osobi radi, ipak se može već u uvodu zaključiti kako je taj patio od kompleksa manje vrijednosti i samim tim (što mu i uspjeva svojom karizmom) rasplamsalog nagona za nečim nedostižnim, nerealističnim idealima – žudnja ka moći i slavi.
Krajem 18. st. Francuska pada u duboku financijsku krizu. Zbog toga priziva Luwig XVI. 1789. godine generalne staleže koji su trebali dati zeleno svijetlo novim prozvanim poreznim reformama. Zastupnici trećega staleža zahtijevaju glasanje po glavi i prozivaju se sami – kada im se zahtjev ne odobrava – Nacionalnim zborom. Oni stvaraju novi ustav čiji je temelj izgrađen na osnovama ljudskih prava i Francuska postaje konstitucionalna monarhija. Napad na državni zatvor Bastille 14. srpnja 1789. privlači nerede u cijeloj zemlji. Privredne krize i upad stranih vojnih postrojenja u Francusku stvaraju radikalna strujanja što na kraju vodi ka ukidanju monarhije i Francuska postaje Republikom. 1792. novoizabrani Konvent ukida podjelu vlasti i stvara nove zakone koji bi trebali ostvariti jednakost svih građana. Pod vodstvom Robespierra uspijeva Jakobincima 1793. da dođu na vlast i pokriju Francusku revolucionarnim terorom. Tek 1795. obnavlja se novi ustav, dijeli vlasti i tzv. „Direktorij“ preuzima vladu.
Napoleonovi vojni uspjesi doprinose njegovoj karijeri, da bi 1799., dakle samo četiri godine kasnije, zbacio taj Direktorij s vlasti i preuzeo kao prvi Konzul vlast i naravno ukinuo revoluciju. Tako Napoleon stvara s čitavim carstvom jednu novu monarhiju i provađa privredne i pravne reforme u zemlji. Zahvaljujući svojoj snažnoj vojsci prisiljava kaotičnu Europu pod francusku prevlast, pobjeđuje Prusku i Austriju i slama Sveto rimsko carstvo njemačke nacije. Posljedice takve njegove politike su otklanjanje njemačkih malih državica i stvaranje Rajnskog saveza. Pruska se nakon poraza zamalo raspala, ali se ipak nakon donesenih reformi oporavlja i obnavlja. Zahvaljujući svojoj snažnoj floti Engleska se izvlači iz francuske invazije i stvara, usprkos blokade s kopna, centar otpora. Napadom na Rusiju 1812. gdje Napoleon lomi zube na sibirskoj hladnoći (nekoliko desetljeća još jedan mali kenjac s brčićima, luđačkog pogleda i fajnih manira), što donosi velike gubitke započinje Napoleonov pad. Europski se narodi podižu i protjeravaju ga do 1815.
(nastavlja se)
 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  13.1.2009. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1349 Rec:3  RB40
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Iako je Engleska i dalje ostala monarhijom, ipak je od „Glorious Revolution“ 1688. njihov kralj bio vezan za ustav 

Demokratski put Engleske i Sjedinjene Američke Države
ZAGREB 


U ovoj kronici „Etnogeneza i patologija „modernog“ čovjeka ne može se a da se ne osvrnemo i na velike igrače današnjice, Englesku i SAD-e. Kao što već znamo neke se stvari na političkom ali i na ekonomskom nivou događaju kao da su determinirane, dok neke kao da su mutiranjem postale svakodnevna stvarnost. To mutiranje može se sagledavati s percepcije bivših „Istočnoeuropskih“ igrača, ponajprije Sovjetske Rusije i današnje Kine, „Tigrovskih“ zemalja i Indije. Samo takvo sagledavanje, kao i ono „Zapadnjačko“ nije moglo i nikada neće moći biti sagledano objektivno, bez predrasuda, a za što je bio i ostao krivac naš mali i neodgojeni ego. Dakle prijeđimo na stvar u Novoj i za poneke već staroj 2009. godini kao i početak rada novog izabranog, do sada u povijesti američkog naroda i robovlasništva nezamislivo i neviđenog rasnog slučaja Afro-američkog predsjednika Obame.

Sjedinjene Američke Države – kod nas i u svijetu popularno zvana „Amerika“ - bila je prva država na svijetu gdje više na samom njenom političkom vrhu nije stajao kralj kao šef, zakonodavac, vrhovni sudac i koji je svu svoju moć ujedinio u svojoj osobi. Ustav je pružao izvršnu vlast u državi; jednog na četiri godine iz građanstva biranog predsjednika; zakonodavnu vlast kongresu i pravnu vlast glavnom sudstvu. Podjela vlasti i međusobna obostrana kontrola ustavnih organa postaju primjer Europi. Doduše, indijanski narod, crnci i žene, kao i trećina siromašnih bijelaca ostaju bez prava glasa, ali je ipak u državi moć bila u rukama naroda koja ju je kao takvom više-manje činila demokratskom Republikom.
Mnogi američki građani, ponajprije zbog rata za nezavisnost, zaboravili su kako za svoju demokraciju u prvom redu bi morali biti zahvalni Engleskoj. Iako je Engleska i dalje ostala monarhijom, ipak je od „Glorious Revolution“ 1688. njihov kralj bio vezan za ustav. Pravo na odlučivanje kod stvaranja zakona postojao je u Engleskoj još od 1295., iako je utjecaj na njega imao samo jedan mali krug osoba. No to nije sve: također i američki kongres sa senatom i reprezentativnim domom podsjeća na engleski parlament, s gornjim i donjim domom.
Usprkos različitosti u pogledu na Englesku u politici, jeziku i religiji nalazile su se SAD-e u jednom novom svijetu gdje su vrijedili zakoni stvoreni za novo vrijeme. Veličina kontinenta i neprestana migracija novih doseljenika iz Europe, s svojstvenim osvajačkim duhom pionira, stvaraju od Amerike zemlju bezgraničnih mogućnosti- s jedne- i rasne diskriminacije- s druge strane.
 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  8.1.2009. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1346 Rec:4  RB39
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Zbog mentaliteta „vučenja glupavog naroda“ za nos! 

Apsolutizam
ZAGREB 


Vrijeme apsolutizma
Kada se sa današnje perspektive (subjektivne percepcije) gleda na tako ne-davno vrijeme apsolutizma i apsolutističkog shvaćanja tadašnjega (ali i današnjega – naročito s naše perspektive– današnjega svijeta) onda bi se moglo reći, naročito s pozicije „naših“ nezasitnih političara oportunista, kojima ništa nije sveto i moralno, a kojima je već odavno postalo norma krađa i korupcije i gdje naravno ne vlada pravna država – a toliko dugo koliko u ovoj državi bude vrijedilo da onaj koji zasere za to još bude i nagrađen (veća pozicija do one dotadašnje)- toliko ćemo dugo živjeti u Ivinoj banani. Vau, koji dizaster i koja vampirologija, da ne kažem/napišem površnost šarlatanizma i kanoničnog nekažnjivog iskorištavanja moći!? A ono najbolje: A zašto- pitanje? Zbog mentaliteta „vučenja glupavog naroda“ za nos!
No, kao i uvijek pređimo na stvar:

Francuskom kralju Ludwigu XIV. uspijeva u drugoj polovici 17. st. isključiti političko odlučivanje moćnih plemića kaso i tadašnje staleže. Vladao je zemljom onako kako je to želio. Plemići time, upravo onih koji su živjeli u raskošno Versaju, postaju beznačajni dvorani bez političkog utjecaja – homo žderi salatikus – no politikus. Ludvig pokušava sva područja svoje države ujediniti i voditi s pomoću činovnika koji su mu bili vjerni, dakle kraljevski, manipulatorski, recimo centralistički, aha, dakle apsolutistički ne. Apsolutizam kao forma vladanja obilježava cijelu jednu epohu u Europi, kada mnogi vladari oponašaju taj destruktivni francuski primjer. U to su vrijeme građene nove rezidencije – zamkovi iz kojih su gospodarski vladali zemljom i podanicima. Kao posebno uspješni prikazali su se Pruski kneževi koji svoju malu i neznačajnu državu spretnom politikom ratovanja stalno povećavaju. Na kraju se dugogodišnjeg rata i njihove vlastite demagogije Pruska ubraja u europske velesile.
Što se apsolutizam više širio Europom, utoliko su bili glasniji i prosvjetitelji. S kritikom na način ponašanja i vladanja apsolutista - koji naravno zahtijevaju od svojih podanika poslušnost - oni objašnjavaju kako svaki čovjek posjeduje (he,he,he) osnovna prava na slobodu. Pod njihovim utjecajem mnogi kneževi mijenjaju svoj način vladanja. Gledali su na sebe –pruski kralj Friedrich II. i austrijski Joseph II. – kao na „prve sluge državi“. To je isto vrijedilo za ruskoga cara Petra I. koji više-manje pokušava svoju zaostalu zemlju modernizirati prema europskom uzoru. U tome što apsolutistički monarsi svoje zemlje nanovo uređuju, polažu kamen temeljac za današnju modernu državnu upravu. Kraljevi su od svih – naročito od svojih podanika, sluga i robova - na isti način zahtijevali ispunjavanje njihovih obaveza. S tim činom, htjeli mi ili ne, oni stvaraju – ipak - jedan pravac ka današnjoj demokraciji u kojoj (svi) građani posjeduju (e licemjerja li) „ista“ prava.


 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  26.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1344 Rec:5  RB38
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Samim tim je u Njemačkoj među narodom stvorena čvrsta religijska podjela koja još i danas traje. 

Martin Luther i reformacija u Njemačkoj
ZAGREB 


Martin Luther i reformacija u Njemačkoj
Zadnjih godina svjedoci smo sve veće društvene (pad vrijednosti i amoralnost) i zbog nje ekonomske krize (korupcija, krađe i mito) u svijetu. Mišljenja sam kako nadolazi vrijeme većih promjena koje nas uči i nalaže nam sama povijest. Jedna od takvih velikih promjena bila je prije šesto godina i Reformacija u Njemačkoj. Ona djelomično doprinosi skidanju dotadašnjih ustaljenih crkvenih dogmi i otvaranju puta svjetonazoru i oslobođenju duha. No kakve nas danas promjene za budućnost očekuju to ćemo (nadam se) još i vidjeti. Dakle, prijeđimo na stvar:
U srednjem je vijeku život ljudi bio ne samo obilježen bolestima i glađu nego u prvom redu od straha pakla i smrti. Bezuspješno su tražili spas, utjehu i sigurnost u Crkvi. Mnogi svećenici vodili su brigu u prvom redu samo za svoju dobrobit, a pružali su već dugo svojom neprimjerenošću i materijalnom nezasitnošću pravu sliku svoje (ne)vjernosti, što je naravno izazvalo revolt i duhovnu kao i moralnu obnovu Crkve. Zbog svega toga provodi Martin Luther 1517. g. u Njemačkoj s svojih 95 teza crkvenu reformu. U sukobu s Crkvom, koja se snažnim otporom protivi njegovim reformama razvija Luther u tri velika programska spisa svoje novo reformatorsko učenje. Zbog širenja navodnih „lažnih i ludih“ učenja Papa Leo X. ga početkom 1521. g. izbacuje iz Crkve. U Wormsu na rijeci Rajni iste godine okačuje Car Karlo V. na Reichstagu nadgledavanje (Reichsacht = carska potjera) reformatora Luthera. Usprkos tome Lutherovo se učenje brzo širilo Njemačkom. Čuvan od vlasti Luther prevodi u Wartburgu Novi Zavjet i s time odlučujuće podržava nastanak današnjeg književnog njemačkog jezika. Lutherovo učenje ohrabruje Vitezove (1522./23.) i seljake (1524./25.) u borbi za bolje životne uvjete. No ti ustanci ne uspijevaju u borbi protiv prevelike vojne moći Kneževa veleposjednika. U suprotnosti Thomasu Müntzeru stavlja se Luther u potpunosti na stranu Kneževa. Od njih je očekivao ponovno uspostavljenje crkvenog odgoja i red koji su nestali u dugome seljačkome ratu. Luther kod osnivanja Crkva na njihovim teritorijima ohrabruje i postavlja ih kao privremene biskupe. To Kneževima koji su podržali reformaciju pribavlja bogatu crkvenu dobit kao i daljnji porast njihove moći i ugleda.
Car Karlo V. bio je protivnik reformacije. Njegova namjera razbijanje snagom svoje vojske šireći reformatorski pokret ne uspijeva, a nije ni čudno kada je stalno sa svojim trupama bio zauzet ratovima van zemlje. 1555. na Reichstagu u Augsburgu uspostavlja se jednakost katoličke i luteranske Crkve. Samim tim je u Njemačkoj među narodom stvorena čvrsta religijska podjela koja još i danas traje.
Zanimljivo je, sa sociološkog i ekonomskog aspekta kako analiziranjem kapitalizma i protestantizma dolazi petsto godina kasnije sa svojom Protestantskom Etikom („Die protestantische Ethik und der Geist der Kapitalismus“ – etično religiozna osnova ekonomskog uvjerenja) Max Weber do jednog odlučujućeg zaključka za razvoj kapitalizma (predestinacijsko učenje, Kalvinizam i askeza).
 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  18.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1341 Rec:6  RB35
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - U bogatim i politički neovisnim gradovima sjeverne Italije, i onda zatim u cijeloj Europi doživljava Antičko doba svoju reinkarnaciju u Renesansi 

Etnogeneza i patologija "modernog" čovjeka
ZAGREB 


Kasni srednji vijek i nestajanje jedne epohe
Danas pogledom na vrijeme Renesanse mogli bi zaključiti kako bi nam ona više nego dobro došla kako bismo se mogli već jednom osloboditi svih političkih i ekonomskih nedaća koje nam nameće ovaj grubi, neljudski neoliberalizam. U njeno je vrijeme zapostavljeni pojedinac u dotadašnjem društvu, a paralele takve socijalne izoliranosti događaju se svaki dan pred našim očima, stavljao sve više središte interesa i tu je onda mogao razviti svoje sposobnosti i vlastitim razmišljanjem i promatranjem spoznavati prirodu koja ga je okruživala. No pustimo mi to vrijeme gdje se ne bi ni u kom slučaju htio probuditi. Vrijeme kuge i što je još najgore jedne od dotadašnjih ljudskih najvećih budalaština i izmišljotina, Inkvizicije.
Dakle, u imenu „Kasnog srednjeg vijeka“ najavljuje se svršetak jednog vremenskog razdoblja. Stara dostignuća se gube, a na vidjelo dolaze nova koja još i danas djeluju. I Papa i Car kao univerzalni vladari u međusobnom su se dugogodišnjem sukobljavanju toliko istrošili da zbog toga gube na ulozi njihovih autokratskih donošenja odluka. U carstvu dolazi do parceliranja teritorija, i to s određenim nekorektnostima: Na jednoj strani - prema caru - provode kneževi u carstvu svoju klasnu slobodu, a na drugoj strani - na svom teritoriju - podčinjavaju staleže pod sobom da bi oko 1360. u „Zlatnoj Buli“ učvrstili svoju moć, moć koja slabi carevu vlast i naznačuje njegovu propast. Carevi stvaranjem rodbinskih veza ženidbama pokušavaju stvoriti novu osnovu njihove moći. Na taj si način stvaraju Habsburgovci veliku i moćnu dinastiju. Pri tom Crkva i Papa upadaju u veliku krizu. Svi pokušaji kako bi se sprovele crkvene reforme na koncile ne uspijevaju, a razlog je bio trajni sukob između Pape i Cara, što pogoduje stvaranja plodnog tla za Reformaciju. U dugogodišnjim ratovima na zapadu kontinenta nastaju nacionalne države. Ponosni na svoju jedinstvenu nacionalnu neovisnost i osobnost također dolazi do čestih suzdržavanja i odvajanja od drugih nacija. U međuvremenu Njemačka kolonizacija istoka pruža jednu drugu sliku, jedan u najmanju ruku mirniji primjer plodnog kulturnog prodora i razvoja. U protivno s tim u isto vrijeme doživljava istočna Europa s navalom Tatara preko Šlezije, koji svojom dugogodišnjom vladavinom nad tim teritorijem izoliraju Rusiju od ostalog djela starog kontinenta. Drugi razlog su bili Turci koji uništavaju Bizantsko carstvo i osvajaju Balkanski poluotok (Rusko ortodoksno učenje tumači to vrijeme drugačije i okrivljuje Zapad – naročito Veneciju - zbog toga). Pri tome navedenome ne smije se zaboraviti na najveće zlo koje u to vrijeme pogađa sve narode, a to je u 14. st. haranje Velike kuge. Pa ipak kultura, prirodne kao i društvene znanosti tog razdoblja, dakle u 15. st. doživljavaju svoj procvat. U to vrijeme godine 1492. u potrazi za novim morskim putovima za Indiju iskrcava se Kolumbo na srednje - američkoj otočnoj skupini Bahamima. On tada nije ni naslućivao kako je Europljanima iz temelja promijenio dotadašnju sliku svijeta. Ali nisu samo pomorci u 15. st. kao Kolumbo bili jedini u potrazi za novim putovima i saznanjima, nego i istraživači, umjetnici i znanstvenici. U bogatim i politički neovisnim gradovima sjeverne Italije, i onda zatim u cijeloj Europi doživljava Antičko doba svoju reinkarnaciju u Renesansi. S novim dobivenim pogledima izgledalo je kako će umjetnost i znanost (kao osloboditelji za ljude) napokon iščupati i spasiti Europu iz zagrljaja mračnoga srednjega vijeka i demagogije Katoličke crkve. Svojim novim dobivenim pragmatizmom došlo je do oslobađanja od starih strahova i stvara se sve veće povjerenje prema vlastitim sposobnostima. Novim izumima i stvaranjem nove tehnike u rudarstvu i pomorstvu otvara se nova mogućnost ovladavanja prirodom i eksploatacija svjetskih resursa. Osvajanjem novootkrivenih kontinenata (danas s ove naše percepcije smatra se da u to vrijeme započinje globalizacija) nije privlačilo samo avanturiste nego otvara i mogućnost nove trgovine. S jednim do tada neviđenim prohtjevima i nagonu prema zaradi razbija jedna manjina trgovaca dotadašnje okvire. Otvaranjem tih novih stečenih vidika sličili su tadašnji trgovci „na veliko“, bankari i poduzetnici današnjim modernim poslovanjima, samo na svu sreću za njih bez današnjih menadžera. Dotadašnji klasični centri srednjega vijeka kao što su bile trgovine na Mediteranu prepuštaju svoj povlašteni položaj novim u procvatu pomorskim gradovima zapadne Europe. Svi dotadašnji ustaljeni pogledi na svijet okovani demagoškim lancima Crkve kidaju Kopernikovi proračuni i promatranja Galileja. Njihova učenja kako zemlja nije u središtu našega sistema nego je to sunce, probija otpor Crkve. S novim spoznajama, upravo u vrijeme zaraza, gladi i ratova provodi se vrijeme probijanja i oslobađanja od dotadašnjeg straha. Svi oni koji su u to vrijeme napustili i odbacili ustaljene putove kao i dotadašnji način razmišljanja i općenito života unose svojom hrabrošću i novu sigurnost.

 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  14.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1339 Rec:7  RB36
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - U tom carstvu trebali su vladari vladati kao što su vladali biblijski kraljevi, po zadaći božjoj.  

Etnogeneza i patologija "modernog" čovjeka
ZAGREB 


Rani srednji vijek

U epohi Karla Velikog i Friedricha II. Crkva i država, religija i vlast su bili međusobno usko povezani. Ljudi u Europi - Rimo-katolički kršćani - gledali su na sebe kao na božji narod, kao na nasljednike Izraelskog naroda, a kako i ne bi kada je car Konstantin kristijanizirano Rimsko carstvo. U tom carstvu trebali su vladari vladati kao što su vladali biblijski kraljevi, po zadaći božjoj.
Kada 800. godine Papa kruni Karla Velikog izgledalo je, iako njegov carstvo nije obuhvaćalo sve Kršćane, kao da je jedinstvo vlasti i kršćanstva gotovo ostvareno. Tako je Karlo Veliki postao primjer drugima. No, a kako bi moglo drukčije i biti, njegovi nasljednici dijele carstvo i potom širom Europe nastaju više novih i manjih kraljevstva. U tim su se kraljevinama njihovi kraljevi - iz visoko plemičkih obitelji - oslanjali na plemičke vazale kao i na Biskupe koje postavljaju u svojim kraljevskim uredima. Posljedično tomu u 10. stoljeću obnavlja Njemački kralj Otto I. Rimsko kraljevstvo Karla Velikog. Doduše njegovi nasljednici zadržavaju svoje carske krune ali ne i vladavinu nad kraljevima u Europi. Dapače, upadaju sve dublje u konflikt s Papama zbog vladarskog prava nad Crkvom (Investiturska svađa u 2. polovici 11.st.: Konflikt između reformskog papinstva i engleskih, francuskih i njemačkih kraljevstva, kako bi se Biskupi postavili za predstojnike u njihovim službama; on postaje osnovnim razlogom svađe zbog i oko odnosa između svjetske vladavine i svećeničke moći).
Što više čak se i kralj Heinrich IV. isključuje iz crkve. U isto vrijeme, oko 1200., zahvaćaju Križarski ratovi cijelu Europu. Saracene se protjeruju iz Španjolske a narodi sjeverne i istočne Europe se dijelom mirno a dijelom kroz nasilje misioniraju, dok vitezovi sa Zapada osvajaju u ime Crkve Svetu zemlju. Kontakt između razvijenijeg Istoka i zaostalijeg Zapada, koji je zaostao skoro 200 godina, ostavlja snažan utisak na primitivniju kulturu Zapada.
Carevi iz roda Staufischa doduše uspijevaju Burgund (regija u istočnoj Francuskoj), Italiju i Siciliju da ujedine s Njemačkim carstvom ali na kraju zakazuju u otporu kneževa talijanskih gradova i Pape.
Što je bilo u to vrijeme s običnim poput nas ljudima i kako su živjeli? Usprkos gladi, bolestima i ranoj smrti stanovništvo se u srednjoj Europi do 14. st. povećalo. Tome je najviše doprinijela poboljšanje metoda zemljoradnje. Porast stanovništva vodio je prema dubokim promjenama na svim područjima života. Na selu su se ljudi u seoskim zajednicama sve više zbližili jedni s drugima. Još ne spojeni prostori se urbaniziraju. S tim je iz divljih krajeva, ljudskom rukom označen, rastao kulturni krajolik. S počecima procvata gradova, gdje su se ljudi skupljali na uskom prostoru, nastaju nove životne i privredne forme. Ljudi kršćanske vjere pod istim su krovom živjeli stoljećima zajedno i to u jedno čvrsto uspostavljenom klasnom uređenju za koje se je smatralo demagogijom Crkve da je to božja volja. Veći dio stanovništva činilo je seljaštvo čija je gola egzistencija bila ovisna od gospodara zemlje na kojoj su živjeli, radili i umirali. Nisu bili slobodni i bili su primorani svojim radom hraniti sebe, svoje mnogočlane obitelji, Crkvu i gospodare. U samostanima su opati i opatice živjeli prema motu „moli se i radi“. Istovremeno su samostani bili utočišta i škole, privredne radionice, socijalne ustanove i faktor političke moći. Vitezovi plemići koji su bili zatvoreni u vlastitoj klasi sebe nisu samo vidjeli kao gospodare zemlje i ljudi. Sami su si postavili ideal kršćanskog borca koji ide u rat protiv nepravde i nasilja i pri tome se zalažu za vitešku slavu, za jedan ideal koji još i danas djeluje.
S procvatom gradova dolazi u tim čvrstim uređenjima do preokreta. Gradovi prozivaju mir i slobodu svojim građanima. Za sve ne- slobodnjake to je značilo mogućnost osobnog socijalnog uspona. Sam po sebi grad je malo pomalo od gospodara zemlje na kojoj se uzdizao dobivao na svojoj samoupravi, tako da pored patricija koji su bili u gradskom poglavarstvu se nameću i cehovi. Iz njis se danas razaznaju prve forme demokratskog uređenja.

 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  13.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1338 Rec:8  RB35
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - Rimsko carstvo se doduše raspalo, ali se ne bi smjelo zaboraviti kako je na njegovim temeljima uzdignuta današnja Europa 

Etnogeneza i patologija
ZAGREB 


Rimsko carstvo
Ne znam koliko je to vrijeme Rimljana baš važno za nas kao i za sve ostale Germanske i ne Germanske narode, naročito onda kada se zna kako je nakon Rimljana njihove visoka kultura bila devastirani od strane barbara. No jedno je sigurno, ostavili su nam više nego srednji vijek (barem onaj rani prije Renesanse), sa svojom perverznom crkvenom Inkvizicijom i Križarskim ratovima.

Rimsko se je carstvo rasprostranjivalo od Škotske do Sahare i između Crnog mora i Gibraltara. Na tom je svom relativno velikom teritoriju spajalo različite narode i različite rase. Taj se dio današnje Europe povezivao ponajprije prometnim vodenim ali i onima na kontinentu putovima kao i jedinstvenim govorom, a zatim zajedničkim za sve građane pravom i na kraju kršćanstvom. Kako je to carstvo u svojim prapočecima nastalo bilo je mnogima sve do njegove propasti u 5. st. poslije Krista nepoznato. Pa ipak, iako je trajalo 1000. g. Italiju malo po malo osvaja mali poljodjelski narod. Međutim uz sve nepoznanice toga vremena također nitko nije znao kako je točno njegov zavičaj koji se dijelio na gotovo 40 provincija nastao. Svima njima bez obzira bili oni u Germaniji ili Aleksandriji, Španjolskoj ili Maloj Aziji, su pripadale igre, termalna lječilišta i teatar, koji su bili dio tadašnje svakidašnjice. Takav je Rimski način života osvojio više svijeta nego njegova vojska. U zaborav je svakako palo vrijeme Republike kada je još cijela moć bila u rukama senata i narodnog vijeća, gdje su rijetke plemićke obitelji upravljale instancama i provincijama. Između ostalog prošlo je više od 400. g. kako je Augustus svu moć u carstvu koncentrirao u svojoj osobi i kako je stvorio Rimsko carstvo. U sljedećim stoljećima mnogi su rimskog Cara poistovjećivali s bogom, a podizali su im čak i hramove.
Pobjedom Kršćanstva i Ediktom tolerantnosti cara Konstantina, potiskuju se Rimski bogovi. Pred kršćanskom su se crkvom i njezinim simbolima morali povući dotadašnji rimski hramovi sa svojim božanskim statuama, a Papa, nasljednik Petra, nastupa kao poglavar Kršćanskog Rimskog Carstva.
Rimsko carstvo se doduše raspalo, ali se ne bi smjelo zaboraviti kako je na njegovim temeljima uzdignuta današnja Europa. Dio tih vremena naši su današnji svekoliki, raznoliki, religiozni, kulturni i govorni korijeni. Ako je to tako onda bi trebali znati i nasljednike 1000-ljetnog Rimskog carstva.
Stari Germani su bili jedan od europskih naroda vezan uz obradu zemlje, života na njoj i ovisnog od zemljoradnje i stočarstva. Njima, kao Rimljanima, nije bio poznat život u gradovima. Gotovo sve što je bilo potrebno za život stvarale su si velike obitelji same. Samo za poneka područja bila su potrebna specijalizirana zvanja, kao što je to bio npr. kovač. Ono što se nije moglo proizvesti to se dobivalo mijenjanjem. Pojedinac je živio u zajednici svog plemena koje mu je pružalo zaštitu i skrb. Nije postajao neki red plemenske prisege.
No s prodorom Huna započinje seoba Germana, a Rimsko se carstvo raspada i nestaje jedinstvo Sredozemlja. Na bivšem teritoriju Rimskoga carstva stvaraju se mnogobrojne germanske države od kojih – osim Francuske – nisu imale trajnost.
Jednim od zadnjih pokušaja obnavljanja Rimskog carstva s njegovom bivšom širinom i snagom čini istočno rimski car Justinian, no nakon njega sva se osvojena područja ponovno pod njegovim nasljednicima raspadaju.
Nasljednikom Rimskog carstva pripadali su također i pristaše Muhamedovog učenja. Islam se širi oko južnog Sredozemlja pa sve do Španjolske, koja postaje prosperitetnom arapskom provincijom. S tog područja dospijevaju rezultati arapske znanosti u Europu.
Jedna stabilna i trajna tvorevina u vrijeme seoba bilo je Franačko carstvo. S posljedicama za budućnost bio je prijelaz Merowingera Chlodwiga na Rimo – katoličku vjeru, kao i sklopljeni savez karolinškog Hausmeiera (lat. Maiordomus) Pipina s Papom.

 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  12.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1337 Rec:9  RB0
Izvor teksta

Kategorija: Povijest  -  Više èlanaka iz kategorije :: Povijest
Više èlanaka iz iste grupe...Životinjsko carstvo - pojam demokracija izranja po prvi put u antičkoj Grčkoj 

Etnogeneza i paqtologija
ZAGREB 


Antička Grčka
Gledano na našu današnju domaću demokraciju koja sve više liči na nekakvu razularenu burlesku morali bi se prisjetiti i osvježiti pamćenje odakle nam taj pojam i način vladavine dolazi, i naravno od koga i kako je stvoren.
Nešto oko 2000. g. prije Krista nastanjuju Grčka plemena Balkanski poluotok, otočja i obale Egejskog mora gdje grade politički mnoge manje nezavisne gradove države. Na sebe su s kulturnog stanovišta gledali kao na jedno jedinstvo, jer su se služili istim jezikom, a obožavali su i iste bogove. Iz mnogobrojnih Grčkih polisa izdvajaju se još i danas dva od njih, Sparta i Atena. Sparta u vrijeme seoba utjelovljuje ratničku državu, a Atena u 6. st. prije Krista razvija prvu demokraciju. Dakle, pojam demokracija izranja po prvi put u antičkoj Grčkoj. Jedan od starijih pisanih izvora koji piše o povijesti demokracije je bio Herodot (484. – 425. pr. Kr.) koji u V. stoljeću prije Krista bilježi kako Kleisthenes uvodi „demokratia“ u Ateni. Tu antika doživljava klasičnu demokraciju 0d 508./507. do 322. svoj procvat s dalekosežnom samovladom atenskog građanstva. Ali, kao i uvijek zbog ljudskog ega, već se u to vrijeme ona nalazi na udaru kritike i to ponajprije od predstavnika grčke filozofije Platonom (427 – 347 pr. Kr. Koji svoju kritiku zasniva na vlastitom lošem iskustvu zbog atičke demokracije, njenog mijenjanja ustava, poraza i raspada tijekom peloponeskog rata Atene protiv Sparte od 431. do 404. pr. Kr.) i Aristotelom (384. – 322. pr.Kr.). Oni pojam demokracije poistovjećuju s „vladavinom rulje“, vladavina sirotinje, needucirane mase koji kao takav ostaje negativno obilježen (tek se u novije vrijeme, naročito tokom američke i francuske revolucije u 18. st. dobiva pojam demokracije svoj ponovni prapočetni pozitivni značaj).
Spartanci i Atenjani su bili ponosni na svoju slobodu koju početkom 5. st. brane od prijetećeg uništenja velikog Perzijskog carstva. Nakon toga Atena stvara glavnu vladavinu nad Grcima na području cijelog Egejskog mora i stvara u vrijeme Perikla klasičnu Grčku kulturu. Atenska se Akropola ukrašava hramom dok bojanje vaza dostiže svjetsku važnost, tada nastaje i teatar, a filozofija se razvija kao znanost.
Nakon dugog spomenutog rata Sparta i Atena gube svoju prevlast. Na kraju 4. st. mladi makedonski kralj Aleksandar organizira cjelokupnu Grčku vojsku protiv Perzijskog carstva i pri tom osvaja cijeli orijent sve do rijeke Ind. Doduše njegovo se carstvo brzo raspalo ali se je Grčka kultura proširila po cijelom istočnom Sredozemlju i nastaje kao svjetska kultura Helenizam.
Još i danas u cijelom se svijetu osjeća utjecaj Grčke kulturne umjetnosti, literature, znanosti i politike. Kako se to može objasniti? Antički su Grci od samog svog početka bili vrlo slobodni i samosvjesni u odnosu prema svojim bogovima. Za razliku od Egipćana oni nisu nikad svoje vladare činili bogovima. Zbog tog su sve više dobivali na slobodi i time čak došli do prvih znakova demokracije, ljude su stavljali u središte svoje umjetnosti i svijet, uopće, objašnjavali prema svojim vlastitim promatranjima i razmišljanjima.
Zar bi nam nakon ovog trebao zaključak? Ne ne bi. A zašto? Pa zar nije neko, jedan naš biser, ne tako davno rekao (e gluposti li) kako je naša demokracija najbolja na svijetu(!)
 


***************
Tekst iz kategorije: Povijest,  autor teksta: Miro,  iz medija: Hrvatske Novine,   od  11.12.2008. 
Tema :: Životinjsko carstvo  ID#1336 Rec:10  RB0
Izvor teksta
Page 1 of 2: 1 2 Next>>  
.... Pronadjeno tekstova: 14
Aproved by IMS.
Right menu
Novo na portalu

Novosti
 

 
Vijesti

Prostor za vijesti
 

 
Govorne vijesti

Poruka administratora
 
Informacije

Klik na sliku za govor


 
Zanimljivosti
Internet oglačavanje

Tvrtke
 

 
Upomoć!!!

Crveni križ
Hrvatske

 

 
Privatizacija Arenaturista

Povijest privatizacije
Arenaturist

 

 
Ostali linkovi
Tražilice

Tražilice za nekretnine:
 

 
RSS kanali

Hrvatske novine
RSS

 

 
Tekstove kreiraju
  Linkovi na oglase:
NEKRETNINE

HRV.- Real Estate
ENG. -
Real Estate
GER. - Real Estate
  Iz svijeta
cnn.com
bbc.com
    Oglasni prostor
Nema oglasa
Bezoglasni prostor
Za postavljenje banera za udruge i neprofitnih organizacija pošaljite baner i URL na email!
    RSS  Novine   
Zadnji tekstovi: RSS Hrvatskih Novina
A  B  C  Č  Ć  D    E  F  G  H  I  J  K  L  LJ  M  N  NJ  O  P  Q  R  S  Š  T  U  V  W  Z  Ž  |   Hrvatske-novine |
Copyright © Hrvatske-Novine.com 2005.-2008. - Powered by Macronet software engine
Hrvatske Novine