[Home] [Info]


Kategorija: Kud plovi ovaj brod

Non mea culpa - Nisam kriv

Miro, Hrvatske Novine, 27.9.2008.


ZAGREB - Non mea culpa! - Nisam kriv – kažu zatvorenici osuđeni radi pojedinačnih ili masovnih ubojstava. No, tako govore svi: Od onih osuđenih, pa sve do samih vrhova političara i saborskih zastupnika. Tako veli i Tonči Tadić i štovani Ivo Banac, ali i sve stranke u RH. Sukob interesa, korupcija i mito prožima sve slojeve, kako kaže prof. Đikić „bolesnoga društva“. Lista onih koji su u te skandale umiješani svakim danom je sve veća i duža i upravo oni koji se busaju u prsa radi svoga (ne)poštenja se najglasnije pravdaju i brane. Ok, to što se brane, (gotovo) svatko ima pravo da se brani (zar ne bismo trebali biti jednaki pred zakonom – dok su poneki „jednakiji“) i dok god se ne dokaže krivica čovjek osumnjičenik nije kriv. Samo što gospoda s imunitetom, upravo onaj dio društvenog „krem de la krema“ uporno uživa povlastice i nitko, ama baš nitko im ne može ništa. I dalje ostaje činjenica, pa da ne znam koliko sam zgriješio, uvijek ću si naći opravdanja za svoja sranja. Naravno nakon ovog navedenog postavlja se samo od sebe pitanje: a gdje je tu odgovornost? Gdje su tu etika i moral? Kakva je nam je bila cjelokupna socijalizacija i gdje i tko je tu zakazao? Pošto smo svi jednom bili djeca, također (iako je teško u to vjerovati) su jednom i nekoć djeca bili i političari. Kod djeteta se razvija samosvijest s dvije godine starosti i s njom sposobnost spoznaje usporedbe s drugima (identitet) kao i spoznaja nepravde. Međutim, kasnije (negdje u vrijeme bavljenja politikom) gubi se kod većine, djelom zbog kulturoloških pravila a djelom zbog strategije maloga, zakržljaloga raznim kompleksima mučenoga ega taj osjećaj za pravdom. Pri tomu nastaje i osjećaj zavisti i ljubomore i onda je najlakše druge diskreditirati, lagati i varati. Naravno da takvo što u tijeku i procesu življenja igra veliku i važnu ulogu kod objašnjenja kasnijih uzoraka (a neke smo već i naveli) psihičkih smetnji, najčešće šizofrenije. Ne, u tolikoj mjeri nije prof. Đikić ni bio u krivu da smo bolesno društvo, i samim time bi došli već i do modela psihičkih smetnji u zajednici. Već je kroz sva vremena i kroz sve zajednice bilo objašnjenja za psihičke smetnje koja su stajala u harmoniji s prevladajućim shvaćanjem o uzrocima dobra i zla, i o bolesti i zdravlju. U ponekim je slučajevima bio stav kako smetnje nisu logički za objasniti, samo činjenice zadnjih događaja kod nas govore upravo suprotno. Takve bi se činjenice trebale, naravno znanstvenim empirijskim istraživanjima i ispitati. No, prepustimo to stručnjacima (možda ids-ovskim- konobarima, jer su stručnjaci za sve) neka se oni o tome brinu.



IBR : 14