[Home] [Info]


Kategorija: Gospodarstvo

Prijedlozi za nužnu promijenu

Como Senso, Hrvatske Novine, 24.9.2005.


ZAGREB - Zaključci sa drugog Općeg Sabora Domovinske I Iseljene Hrvatske (Poreč, 15 - 17 rujna 2005.g) :
Tražimo od Vlade Republike Hrvatske da pod hitno riješi i poboljša slijedeće Zakone:
1. IZMJENA IZBORNOG ZAKONA
a) dijaspora
Smatramo da novi izborni zakon u RH nikako ne odgovara realnom stanju stvari s obzirom na gotovo isti broj Hrvata u domovini, kao i u iseljeništvu. Ustav RH predviđa 10% -tno učešće Hrvata van domovine u zakonodavnoj vlasti. Sadašnjim je Izbornim Zakonom to pravo izigrano. Tako imamo slučaj da danas iseljena Hrvatska ima četiri zastupnika i to sve redom iz BIH (zar nije apsurd da Hrvate iz, recimo … Australije, zastupaju Hrvati iz BIH). U prošlosti, problem nije bio u broju zastupnika iz dijaspore, već političke manipulacije oko njihovih kandidatura. Također je bitna činjenica da se hrvatski državljani sa prebivalištem u BIH, po Ustavu RH, ne mogu smatrati dijasporom pošto su konstitutivni narod države u kojoj žive. Stoga bi zastupnici iz dijaspore u Saboru RH trebali biti samo Hrvati koji žive izvan RH te BIH.

-Novi Izborni zakon također treba onemogućiti da političke stranke registrirane u RH kandidiraju ili predlažu zastupnike iz iseljene Hrvatske, ukoliko će oni biti na listi za izborne jedinice dijaspore.



b) sustav - HSSD smatra da je potrebno i inzistirati na direktnom glasovanju, počevši od predstavnika mjesnih odbora, pa sve do župana.



c) izborne jedinice - Zalažemo se za smanjenje broja izbornih jedinica i samim time smanjenje političara profesionalaca. Također se zalažemo za povećanje broja izbornih jedinica za dijasporu te da se one organiziraju po kontinentima.



2. ZAKON O POVRATKU HRVATA U HRVATSKU



Inicijativa po uzoru na rješenja Izraela i Irske. Treba donijeti Zakon koji će Hrvatima izvan domovine omogućiti povrat izgubljene imovine te samim tim i povratak u Hrvatsku kao ravnopravnih građana.



3. ZAKON O KRIMINALU NAPRAVLJENOM U PRIJETVORBI



- Bilo kakav kriminal napravljen u pretvorbi, koji je oštetio RH i njezino stanovništvo, treba se proglasiti veleizdajom, te se počinioce mora pod hitno procesuirati, bez obzira koju državnu ili društvenu dužnost su obnašali ili se na njoj zatekli. Sam deklarativni stav o nezastarijevanju kriminala u pretvorbi ne rješava ništa, ukoliko se ne poduzmu konkretni koraci.



- Kriminal načinjen u pretvorbi HSSD treba se smatrati ratnim profiterstvom koje je žestok oblik ratnog zločina. Takve ratne zločince treba procesuirati u domovini, a ukoliko se pokaže da je prevelika moć optuženika u zemlji, može se proces prebaciti i u Haag.



- Svu imovinu stečenu protupravnom pretvorbom potrebno je zaplijeniti, te se sama pretvorba mora vratiti na početak.



- Zbog prevelike financijske moći privatizacijskih profitera predlažemo formiranje građanske komisije za nadziranje provedbi, kako istražnih procesa, tako i samog tijeka suđenja. Predlaže se da komisiju čine bivši radnici oštećenih poduzeća.



4. ZAKON O BRANITELJIMA



- Potrebno je osigurati počasni status braniteljima te ih uključiti u politički život Hrvatske. Također treba zbrinuti obitelji branitelja poginulih i nestalih u Domovinskom ratu, sukladno standardima modernih zapadnih zemalja u omjeru sa brutto nacionalnim dohotkom.

- Preciznije definirati kriterije za dobivanje statusa branitelja i omogućiti im pravedno osiguranje egzistencije.

- Provesti reviziju raspodjele prava branitelja, pogotovo onih s invaliditetom.





5. ZAKON O OBUSTAVI PRODAJE NACIONALNE IMOVINE



Treba ga donijeti pod hitno te kao takav mora ostati na snazi dok se ne donese novi Zakon o privatizaciji.



a. Novi zakon o privatizaciji treba omogućiti stvarateljima nacionalne vrijednosti da ostvare pravo na nacionalno bogatstvo. Nipošto ih se ne smije razvlastiti te sa tom njihovom imovinom dalje trgovati.

b. Zabraniti prodaju nacionalnog bogatstva na način da se političkim institucijama oduzme pravo prodaje. Maksimalna dopuštena metoda kojom bi se nadalje smjeli služiti je koncesija.

c. Zabrana prodaje zemljišta uz more i dr. površina od strateškog interesa ( odnosi se na već prodane objekte smještene na državnom zemljištu). Umjesto prodaje neka se daju u najam vlasnicima objekta.



6. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE treba iznaći modus za osiguranje kvalitetnog, besplatnog, cjelodnevnog TV-programa namijenjenog Hrvatima izvan domovine. Također se traži i da ustupi jedan TV i radio kanal Hrvatima izvan domovine koji će oni uređivati te tako uspostaviti kvalitetniji kontakt sa Hrvatima u domovini.







7. ZAKON O PRAVOSUĐU



- Pravosuđe se mora osposobiti za brzo i efikasno obračunavanje s krupnim i organiziranim kriminalom. Potrebno je uvesti program zaštite sudaca, tužitelja i krunskih svjedoka.

- Potrebno je korigirati zakone u pravosuđu u smislu brzog rješavanja sporova i kriminalnih djela.

- Svim pravosudnim organima potrebno je uvesti jaku unutarnju kontrolu.



a. TREBA STROGO ODVOJITI ZAKONODAVNU, SUDSKU I IZVRŠNU VLAST

- omogućiti da svaki stup vlasti funkcionira nezavisno sukladno ovlastima, a na temelju Ustava i Zakona

b. STROGA DEPOLITIZACIJA SUDSTVA, POLICIJE VOJSKE I DRŽAVNE UPRAVE

- glavni kriterij za zapošljavanje u tim službama mora biti sposobnost



c. SKIDANJE IMUNITETA SABORSKIH ZASTUPNIKA pčrepustiti predstavnicima sudske vlasti umjesto da o tome glasa Sabor. Poznato je zbog kojih razloga je imunitet dan. U svim ustalim slučajevima automatski se briše.



8. TREBA VRATITI OSTAVINSKE RASPRAVE U NADLEŽNOST SUDA



-Prenošenjem nadležnosti na Javne bilježnike cijena rješenja povećana je za cca. tridesetak puta. Nedopustivo i neodgovorno, abnormalno povišenje ima za posljedicu da siromašni nasljednici često nisu u stanju platiti uslugu kako bi Zakonom naslijeđeno i pripisali sebi u vlasništvo. Troškovi Bilježnika katkad premašuju naslijeđenu vrijednost.



9. PO PITANJU PRAVA HRVATA IZVAN DOMOVINE inzistirati da im države u kojima žive osiguraju ista prava kao što RH osigurava prava pripadnicima tog naroda u Hrvatskoj.



10. VLADA RH TREBA NAĆI NAČIN DA U DOMOVINU VRATI NOVAC IZNESEN U PORATNOM RAZDOBLJU ( prema nekim tvrdnjama radi se o iznosu od 20 – 30 milijardi dolara)



11. U MINISTARSTVIMA RH ORGANIZIRATI UREDE ZA RAD S ISELJENOM HRVATSKOM



12. PREDLAŽEMO SMANJENJE BROJA POSTOJEĆIH ŽUPANIJA NA ČETIRI

( u Zakon o teritorijalnom preustroju RH unijeti kriterije po kojima svaka općina treba imati na svom području sud, katastar, zemljišno – knjižni odjel i urbanizam. Nepostojanje istih vraća ih u kategoriju niže).





13. TREBA DONIJETI GENERALNI URBANISTIČKI PLAN HRVATSKE TE S NJIM USKLADITI URBANISTIČKE PLANOVE SVIH ŽUPANIJA



14. UKINUTI OBAVEZU PLAĆANJA DOPRINOSA INSTITUCIJAMA (turističkim zajednicama, komorama, slivnim idr. vodama …)

- Prepustiti ih tržištu, drugim riječima ostaviti članstvu na slobodnu volju prosudbu nalaze li ili ne u njima interes.



15. POJEFTINJENJE DRŽAVNOG APARATA

Preporučamo strategiju većeg prepuštanja zarade privredi i radništvu. Ujedno smatramo da manipulacija kojekakvim novčanim poticajima ne vodi dobrome jer povećava birokratski aparat, otvara vrata mešetarenju zaposlenošću radničkog sloja ( radnici se otpuštaju pa nanovo zapošljavaju kako bi se dobio poticaj) isl. Sve to samo pojačava klimu nezadovoljstva i nesigurnosti u Zemlji.



16. USKLADA KRIVIČNOG S PREKRŠAJNIM ZAKONIKOM



Nedopustivo je toliko povećavati iznose kazni za prekršaje (ulaze u proračun a ne oštećenoj strani) dok istovremeno dosuđene odštete stvarnim žrtvama iznose minimalno, te gotovo da se za grube prevare i zločine spram stanovništva i ne odgovara.



POGOVOR:

Hrvati u domovini i izvan domovine trebaju zajednički preuzeti inicijative u svoje ruke, kako bi ponovo zavladali svojim teritorijem i odlučivali o vlastitoj sudbini.

Hrvati kao narod moraju naći načina kako mijenjati sebe, svoj odnos prema naciji i prema državi Hrvatskoj. Zajednički trebamo štititi opći interes, koji je ujedno i preduvjet za zaštitu naše vlastite individualnosti. Jedino slijedeći put razuma i ljudskosti otvaramo vrata izlasku iz ove teške moralne i gospodarske krize u kojoj živimo.

Putem Hrvatskih Nacionalnih Timova po djelatnostima (Odbora) objediniti domovinsku i iseljenu hrvatsku sa institucijama sistema RH. Zajednički pronalaziti put kojim trebamo ići da bi nam sutra svima bilo bolje.





Koordinator:

Niko Šoljak prof. ing.

















Niko Šoljak – materijali za Sabor



Uvod

Država u kojoj živimo se pod utjecajem raznih vanjskih i unutarnjih čimbenika razvija bez temeljnih nacionalnih vrijednosti i razvojnih programa. Tako, u ovome trenutku, ni sami ne znamo gdje se nalazimo, u kojem političkom i gospodarskom sustavu živimo i, što je posebno opasno, kamo idemo. Boli osjećaj bespomoćnosti i beznađa te takva klima narušava prelazi na cijelu naciju. Nakon mnogo prolivene krvi, brojnih poginulih i nestalih, srušene infrastrukture, iz pepela niče Hrvatska država. Ona, sanjana dugi niz godina, na žalost jednima postaje ideal, a drugima dobra prilika. Idealisti su živjeli za Hrvatsku, a karijeristi od Hrvatske. Međutim, politički i društveni, a posebice gospodarski moment u kojem se Hrvatska nalazi, stavlja pred nas obavezu da o tim stvarima progovorimo na predstojećem Saboru. Da u razmjeni, pa i sukobu mišljenja i ideja, tu, na jednom mjestu, iskristaliziramo jasne smjernice kuda bi po našem mišljenju Hrvatska trebala ići i, što je najvažnije za državu i naciju, u ovom trenutku treba progovoriti i o bitnim segmentima hrvatskog društva te jasno skrenuti pozornost službenoj politici na sve nedostatke koji Hrvatsku vuku prema dnu. Pri tome se posebno mora afirmirati hrvatsko iseljeništvo koje je, ne zaboravimo, kroz svoju dugu povijest, bilo lučonoša hrvatskih nacionalnih vrijednosti. A da se posjetimo, to naše iseljavanje počelo je davno. O njemu posebice dobro govori pjesma „Od stoljeća sedmog“ koja kaže: „Raselit nas triba, da nas manje ima...“ i posebice bolno „Nek tuđinu grizu, roda znati neće“. Takvo povijesno raseljavanje Hrvata bilo je proizvod velikosrpske i komunističke politike u kojoj su, svaka za sebe, kritičnu masu Hrvata smatrali opasnom i nepoželjnom. Taj križ pratio je Hrvate više stoljeća tako da danas možemo reći da smo svjetski narod, razbucan povijesnim vjetrovima duž cijele zemaljske kugle. Pri tome ni usporedba sa Izraelcima, biblijskim „Božjim narodom“, nije ni malo slučajna.

Dugo je hrvatsko iseljeništvo bilo razjedinjeno, što zbog smišljene politike, što zbog vlastitih slabosti. Taj frakcijski, unutarnji antagonizam, pratio nas je kao usud. Uvijek su se Hrvati borili za tuđe interese, ideologije i gotovo uvijek je nacionalno biće bilo podijeljeno. Može se sasvim sigurno reći da su do Domovinskog rata pripadnici hrvatskog naroda stajali na suprotnim stranama, borili se i uništavali međusobno. Spasonosni trenutak jedinstva, znak političke zrelosti vodstva i naroda, izrodio je hrvatsku državu. U svaku stopu njenog teritorija, od Prevlake, Istre, do Vukovara, utkano je to toliko potrebno jedinstvo. Ono je izrodilo prvi, kapitalni projekt – Hrvatsku državu.

Nije slučajno spomenuta pjesma „Od stoljeća sedmog“, već je ona poslužila i kao uvod u jednu jasnu činjenicu – ovaj projekt nije moguće privesti kraju bez potpore hrvatskog iseljeništva, svih tih „razasutih“ kapi jednog mora, koje su u potrebnom trenutku digle svoj glas i nesebično uložile sebe u temelje hrvatske države. Stoga, hrvatsko iseljeništvo na svoju domovinu ne treba gledati kao na geografski pojam, već kao na dijete koje smo milošću božjom i velikom žrtvom dobili usprkos svim zlogukim zlotvorima koji su, nošeni idejom raslojavanja hrvatstva, uporno pokušavali dokazati kako hrvatska država neće nikada postojati te da su veliki hrvatski kraljevi i država samo povijesna iluzija koju treba sustavno razbijati.

Nakon postanka i učvršćenja hrvatske države, uslijedilo je razočaranje hrvatskog iseljeništva pretvorbom i privatizacijom, pljačkom društvenog i državnog bogatstva, a poglavito planskim i umišljajnim odnarođivanjem ključnih infrastrukturnih objekata (sjetimo se INE, nekada hrvatskog“ a sada tek T-com i sl), besprimjernom prodajom bankarskog sustava strancima …. Hrvatsko iseljeništvo, koje raspolaže respektabilnim kapitalom, osjećalo se pozvanim da sudjeluje u procesu privatizacije, namjeravajući uložiti svoj kapital u domovinu i tako joj osigurati siguran i neovisan razvoj. Svi ti pokušaji bili su iluzije jer sluge stranih gospodara, zveckajući „Judinim škudama“, priklanjale su se strancima uživajući pogodnosti i ne vodeći računa o nacionalnim interesima. Stoga nije ni čudo da procesi u zemlji idu kako idu. Usprkos svemu, i u ovome trenutku, iseljena Hrvatska želi, traži i zagovara postizanje istog onog jedinstva koje je stvoreno u domovinskom ratu, želi da se na njegovim krilima i nasljeđima, osigura nacionalna opstojnost, da hrvatska duhovno i gospodarski ojača te se uključi u euroatlantske integracije. Ali, ne kao sirotinja koja će tražiti milostinju, obijati tuđe pragove, već kao bogata i vrijedna «mirazača» koja zna što hoće, želi i može.

Na pragu toga jedinstva djeluje i Hrvatski Svjetski Sabor koji nastoji potaknuti te procese i učvrstiti veze domovinske i iseljene Hrvatske. Upravo stoga je isto to iseljeništvo i prepoznalo ideju koja vodi ovu organizaciju i pristupa joj, jer zajedništvo nam je danas potrebnije nego ikada.



HRVATSKI BRANITELJI



Kad bismo ukratko pokušali definirati hrvatske branitelje – najnormalnija bi

formulacija bila: „Pobjednici u ratu, gubitnici u miru“. Drugim riječima, to je pojam koji označava vrhunac domoljublja, vrhunac spremnosti da se i vlastiti život založi za svete ideale – domovinu i naciju. Danas je hrvatski branitelj podcijenjen i predmet ismijavanja, napada i društvene poruge. Kako se domovinski rat sustavno degradira i kriminalizira, tako i hrvatski branitelji kroz medije i politiku, dobivaju epitete kriminalaca, zločinaca i ljudi sa ruba zakona. Glas hrvatskih branitelja izgubljen je u moru raznih udruga i organizacija koje, rukovođene svojim uskim interesima, zaboravljaju generalni cilj, dopuštajući da se ova brojna populacija minorizira čak i kao biračko tijelo. Danas u Republici Hrvatskoj postoji mnoštvo udruga gledajući koje, ne možemo a da se ne začudimo da su doista njihovi članovi nekad zajedno ratovali na prvoj crti bojišnice i stvarali hrvatsku državu. Međutim, tada su imali zajedničku ideju i cilj kojeg su svi podržavali. Danas tog cilja nema, a vlast, svjesna potencijalne snage braniteljske populacije, nastoji zadržati podjele po načelu „divide et impera“( zavadi pa vladaj).

Hrvatski generali su stjerani na brisani prostor. Haška tužiteljica i haški sud kao gubernatori stoje nad glavom hrvatskog naroda tražeći od njega da im izruči one koji su ga doveli do ratne pobjede.

Tako je i slučaj sa generalom Antom Gotovinom koji se, vjerojatno po prvi put, mora skrivati. I to ne od neprijatelja, nego od Vlasti koja prezentira njegov vlastiti narod, Vlasti koja upravlja Državom koju je stvarao. Taj postupak međunarodne zajednice je svojevrsno lomljenje kičme i nacionalnog ponosa Hrvatskog naroda kako bi ga se, tako pripremljena, i omamljena, apsorbiralo u EU. Osim toga, to je prvi put u svjetskoj povijesti da se sudi pobjednicima, naciji koja se je branila i koja je bila ostavljena „balkanskoj zvijeri“ kao bespomoćno janje na ispaši. Ne možemo a da se ne sjetimo sramnog embarga na uvoz oružja, kada je međunarodna zajednica i djelom pokazala kako teško prihvaća smrt svoga djeteta (Versajske Jugoslavije) te kako legitimno pravo naroda na samoodređenje tretira kao krivnju za njen raspad. To je bila prva «Srebrenica» koja je dovela do teških stradavanja, razaranja i besramne blokade na morskim i kopnenim granicama. Koliko nas je to koštalo – teško je i pretpostaviti. Stvaranje države nije gledano blagonaklono, a ta „ljubav“ plamti i danas. Rječiti je primjer igra oko početka pregovora za ulazak u EU gdje na još besramniji način svjedoče da Hrvatsku niti vole, niti uvažavaju. Tu su prednjačili Englezi, koji skoro po ničem nisu u EU (osim kupljenju poticaja), i Nizozemci koji su demokratičnost dokazali povlačeći se kao «pravi heroji» iz Srebrenice što je rezultiralo nezapamćenim zločinom u poslijeratnoj Europi.

Kažu da je ispunjavanje te obveze hrvatska ulaznica u zajednicu koja to još nije ni postala i u kojoj europski duh stanuje kao podstanar bez šanse da zaživi. Hrvatskim braniteljima i svim iskrenim domoljubima teško to pada, jer svjesni su činjenice da po prvi put gledaju kako država ide u smjeru u kojoj joj oni svojim životima i žrtvom, ma koliko htjeli, ne mogu pomoći.

Neosporno je da se hrvatskim braniteljima mora vratiti dostojanstvo jer to je moralna i ljudska obveza. S posebnim ponosom i uvažavanjem treba gledati na njih. Neki su se vratili iz uređenih država zapada i, odgajani u hrvatskom duhu, duhu ljubavi prema naciji, priključili se svojoj subraći u domovini te zajedno krvarili, zajedno ginuli. To zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske zastupljeno je i među braniteljima i to treba cijeniti i njegovati. Treba se oduprijeti svim nastojanjima koja idu za time da se kriminaliziranjem stupova domovinskog rata kriminalizira cijeli domovinski rat. Mora se shvatiti da postoje vrijednosti koje su neupitne i koje se nikako ne mogu dovoditi u pitanje. U ovom slučaju to je domovinski rat, hrvatska država i nacija. Sveti trolist hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Stoga je neophodno potrebno učiniti sve da se glas hrvatskih branitelja čuje, da se njihova potencijalna snaga osjeti i uvažava.

Hrvatsku državu moraju voditi samo oni koji će znati čuvati te vrijednosti, jer ako jednom rasprodamo sve, postat ćemo kao narodi koji lutaju svijetom, bez države i domovine. Postat ćemo sluge u vlastitoj kući.



HRVATSKA MLADEŽ



Jedno od posebno važnih mjesta u sferi djelovanja Hrvatskog Svjetskog Sabora jesu mladi. Oni su budućnost države i naroda, pokretači razvoja i generator koji bi trebao pružiti garanciju da će budućnost koja je pred Hrvatskom i Hrvatima biti svjetla i postojana. Stoga je u proteklom vremenu Hrvatski Svjetski Sabor uspješno organizirao dva sabora mladih, jedan posvećen mladima Iseljene, a drugi posvećen mladima Domovinske Hrvatske. Osim toga, jedno od ključnih zadataka hrvatskog nacionalnog Tima – Odbora upravo je Odbor za mlade koji ima za cilj povezivati mlade domovinske i iseljene Hrvatske, iznalazi optimalna rješenja za njihov život i rad te kroz vaninstitucionalno djelovanje (kao udruga civilnog društva) utječe na kvalitetniji rad Vlade kako bi ona stvorila potrebne preduvjete za rad mladih i rad s mladima. Dakle, jedna od okosnica rada Hrvatskog Svjetskog Sabora su mladi, jer ova se udruga namjerava na „duže staze“ baviti ovom problematikom te učiniti sve da mladi u društvu i državi dobiju položaj koji im i pripada.

Sadašnja slika nije ni malo ružičasta. Mladi su ostavljeni sebi, nije im osiguran niti nužni minimum u kojem bi oni pokazali i dokazali sebe kroz programe rada, razvijali kreativnost kroz radionice i povezivali se s drugima u državi i iseljeništvu. Za takve inicijative postoji interes ali su potrebna i materijalna sredstva. Na žalost, državni aparat, hraneći sebe, izuzetno je osjetljiv na uzimanje bilo kakvih sredstava, te brojne inicijative nailaze na birokratske prepreke i bivaju zakočene i odbijene. Hrvatski Svjetski Sabor, kao nacionalna udruga, polazi od činjenice da mora ustrajavati na promjeni određenih smjernica u radu s mladima kroz suradnju sa institucijama sistema i na širokoj platformi svenacionalnog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske. U tome smislu treba promatrati i zaključke održanih Sabora koji, analizirajući položaj mladih, jasno naznačuju da on nije ni približno onome što se treba i može napraviti.

Treba odrediti strategiju djelovanja kroz institucije civilnog društva i tzv. nevladine udruge, tako i kroz institucije sustava u kojima je nerazmjerno malo mladih ljudi. Stoga je i utemeljena smjernica sa zadnjeg Sabora mladih gdje je rečeno da mladi moraju zauzeti mjesta u svim segmentima državne vlasti proporcionalno svojoj populacijskoj zastupljenosti u hrvatskom nacionalnom biću. Samo tako oni mogu biti dostojni predstavnici sebe i drugih mladih, jer su im polazište, problematika, društveni položaj i prioriteti identični i jedinstveni. Kao i kod braniteljske populacije, tako i kod hrvatske mladeži evidentna je neorganiziranost, a time i disperzija snage u raznim smjerovima što pogoduje nepromjenjivosti odnosno idejnom „statusu quo“. Ta brojčana organiziranost u 344 udruge dovela je do neprepoznatljivosti njihove ideje, strategije i ciljeva. Unutar mladih nema kohezivne sile koja bi mlade okupljala i pretvorila ih u ne samo svjesnu glasačku mašineriju (koja zna tko je, što želi) nego i u realnu snagu koju druge društvene i državne silnice uvažavaju, cijene i ispunjavaju njihove zahtjeve. Na žalost, inicijative o ujedinjenju mladeži u domovini bile su gotovo redovito minirane od nositelja političke moći koji su više robovali svojim vlastitim ambicijama nego stvarnim potrebama hrvatskih nacionalnih interesa.

Drugo, i ne manje važno pitanje, jeste – kako mladima pomoći? Kako im omogućiti da se razvijaju, na koji način da izražavaju svoje individualne i kolektivne značajke. Jedna od možebitnih ideja u tome smislu bila bi kroz formiranje fonda mladeži domovinske i iseljene Hrvatske. Ta bi institucija, zasnovana na donacijama, tj. sponzorstvu, omogućila da se na transparentan i pošten način omogući mladima da steknu potrebnu stručnu izobrazbu, da se znanstveno razvijaju i povezuju sa gospodarskim subjektima. Promičući te vrijednosti, mladi znanstvenici, gospodarstvenici i umjetnici kroz svoj rad u zemlji ili inozemstvu, postajali bi budući donatori i sponzori što bi, opet, generacijama koje dolaze omogućilo da se i one izraze na identičan način.

Neupitan je stav Hrvatskog Svjetskog Sabora da se mladima mora pomoći, ali i da to treba biti brzo. Naime, postojeće stanje prijeti da prijeđe u apatiju i beznađe, a to je stanje u kojem inicijative i kreativnost, nemaju šanse.

Isto tako, Hrvatski Svjetski Sabor će, kroz institucije sustava i Odbore, tražiti i poduzimati sve mjere kako bi se ovo nepovoljno stanje promijenilo. U tome smjeru neophodno je potrebno da to postane dio državne strategije razvoja sa najvećim stupnjem prioriteta.

Mladež domovinske i iseljene Hrvatske mora se organizirati i povezivati. Trebaju zajednički djelovati, osmišljavati programe i njihovu realizaciju rukovođeni svojim specifičnim interesima (interesi mlade populacije), ali i nacionalnim interesima. Konačno, to je dio jednog te istog bića i bez uzajamnog prožimanja osuđeni su na propadanje, spoticanje, i konačno – nestajanje. Da se to ne bi dogodilo moramo učiniti sve da pomognemo mladima jer time u stvari najviše pomažemo sebi i naciji kojoj pripadamo.



P R ET V O R B A



U Hrvatskom Saboru znalo je biti izrečeno mnogo istina o privatizaciji. Uglavnom za potrebe dnevne politike znalo je biti govora o «neviđenoj pljački», « pljački po zakonu», «besprimjernom bogaćenju» i sl. Ubiranje političkih poena takvim parolama postalo je najunosniji biznis budući da je najveći broj građana u toj pretvorbi ostao kratkih rukava. Ili bolje rečeno, velikom broju njih je odmjereno od šake do lakta. U jednoj državi koja gubi socijalnu osjetljivost s kojom se dičila, biti Hrvat ili dragovoljac puno manje znači od posjedovanja kapitala. U Dalmaciji bi rekli: «Prodali smo se za Judine škude». Trgovanje sa neprijateljima, što je postalo odskočna daska mnogima i za vrijeme domovinskog rata, rječito govori o tome kako pored nacionalnih interesa postoje i mnogo važniji interesi.

Zastupnik u Saboru RH, Ljubo Ćesić Rojs je u jednom od svojih brojnih (nerijetko emotivnih istupa) rekao najveću istinu: «Tko je jamija, jamija je». Drugim riječima, tko se je na nezakonit način obogatio, nitko mu neće ništa. Ni pravna država, ni institucije sustava. Osim, naravno, naših političara koji se busaju u prsa kako će istjerati pravdu, ući u trag isisanom novcu (20 do 30 milijardi dolara), javno prokazati one koji su opljačkali ovu državu i ovaj narod. Međutim, odmah po dolasku na vlast, obole od akutne političke amnezije te zaborave što su obećali. Nastavila se pljačka hrvatskog naroda po istom Zakonu, po istim osobnim interesima . Tako, jedni kradu, drugi ne sprječavaju ili ne kažnjavaju takva djela te se sve počinje vrtjeti kao vrtuljak sa kojeg kad siđemo dobijemo vrtoglavicu. Točnije, hodamo kao pijanci što rječito govori kako je političko pijanstvo jednako opasno kao i ono od alkohola.

Što hrvatsku pretvorbu čini posebnom u odnosu na druge pretvorbe u tranzicijskim zemljama?
Kao prvo, sa pretvorbom se otpočelo u vrijeme nikad proglašenog ratnog stanja što je izričito pogodovalo ratnim profiterima. Hrvatska sirotinja je tada bila ili u vojsci ili na biroima za zapošljavanje. Propisi koji su doneseni u Hrvatskom Saboru bili su u funkciji ozakonjenja pljačke zasnovane na projektu «dvjesto bogatih obitelji». Analogijom, time je promoviran projekt «milijun siromašnih obitelji». Jer, naspram dvjesto bogatih obitelji, u nedostatku srednjeg sloja, stoji milijun siromašnih obitelji.

Drugo, umirovljenici koji su kroz svoj životni vijek stvarali hrvatsko nacionalno bogatstvo, zakidaju se, a u institucije sustava instaliraju se poslušnici koji onemogućavaju pravnu državu da radi svoj posao. Mito i korupcija postaje glavna procedura u državnom aparatu. U takvom je ozračju izvršena privatizacija društvene imovine. «Pljačka po Zakonu» postaje način gospodarskog djelovanja te sinonim raspada sustava stvarne vrijednosti i uspostave političke i druge podobnosti. Formiraju se političke i gospodarske elite u kojima svatko ima svoju cijenu.
Kao treće, hrvatska pretvorba je poznata po tome što je hrvatska uvela svoju vlastitu valutu «kunu», a «krznašima» omogućila da poduzeća, banke, hotele i obalu kupuju «bez kune». Promoviran je sustav koji omogućuje da postaneš vlasnik nečega što nisi platio i da ti to što nisi platio otplaćuje samo sebe.
Nadalje, novci iz dijaspore koji su uplaćeni za obranu zemlje odlaze na razne privatne račune, dok je sama dijaspora u cjelokupnoj privatizaciji izigrana na način da su joj ponuđena na otkup poduzeća koja nitko nije htio jer su nerentabilna i sl. Naravno, bilo je i onih koji su zahvaljujući svojim vezama sa tadašnjim političkim i državnim vrhom kupovali najelitnije hotele (kao što je slučaj u Poreču Rijeci, Dubrovniku i dr.) daleko ispod njihove stvarne cijene.
Umjesto da se prihvati dijasporu kao pokretača razvoja Hrvatske, da se prihvati svježi kapital, isti su radije prihvaćali bankovne obveznice i papire koji su opet izdavani po jasno određenim smjernicama. Na takav su način i njima (dijaspori) pokazali kako je profitabilno Hrvatstvo značajnije od emotivnog.
Debeli je sloj prašine ispod tepiha hrvatske privatizacije. Svakom promjenom vlasti postojala je nada da će se konačno taj tepih podići i da će se izmesti na svjetlo dana sve ono što je prljavo. Da će netko za to odgovarati. Međutim, tu « Pandorinu kutiju» nijedna vlast nije imala snage otvoriti. Razloga može biti više i o njima se može samo nagađati. Nisu u pitanju različiti pogledi, političke platforme, nego sve jasniji stav da bi time mogli biti ugroženi i oni koji se nalaze u toj «kutiji» i oni koji tu kutiju otvaraju. Stoga se običnom čovjeku sve više čini kako postoji prešutna sprega između «prašine» i «usisivača». Prostim rječnikom rečeno – svatko svakoga «drži za j…», a narod za budale….

Sa pravom se može reći: «PLJAČKA HRVATSKOG NARODA IZVRŠENA PO ZAKONU»
Demokracija je prihvaćena kao anarhija iako se zna da ona u biti znači – vladavinu naroda. A narod, zauzet svojim ranama, žuljevima, svojim mukama i stradanjima, povjerio je društveno bogatstvo zemlje osobama koje su tu «tešku» zadaću jedva dočekale. Pokrenuli su proces koji ni američki kriminalistički stvaraoci nisu mogli zamisliti. Pljačka po zakonu, pljačka u ime Hrvatske. Pljačka za račun deklariranih domoljuba koji su od milja dobili naziv – tajkuni.

Sprega politike i kriminala, paraliza sustava, dovela je do toga da se nepravedno veliki dio društvenog bogatstva preko noći slio u ruke pojedinaca i moćnika. Narod, oduševljen stvaranjem svoje nacionalne države, nije ni zamijetio što se radi. Oni koji do jučer nisu imali ništa – preko noći su postali nadnaravni bogataši. Svoje bogatstvo su nakon toga ozakonili.. Poduzetnički krediti – to je već priča za sebe. Kupovina vrijednih poduzeća za bezvrijedan papir. Vrijeme sposobnih ili vrijeme kriminalaca? Narod se polako budi iz transa i pita što se događa... Tko je zatvorio vrata poduzeća u kojima su do jučer radili i na njima napisao „privatno vlasništvo“? I to dok su neki, od Dubrovnika do Vukovara, obavljali svoju dužnost i krvarili. Kada je došlo vrijeme da oružje zamjeni oruđe, masovno su upućivani na biro za zapošljavanje. Ti ljudi, koji su nas svojom hrabrošću doista činili ponosnim, sami su izgubili svoj ponos. Postali su nezaposleni osloboditelji, pobjednici u ratu i gubitnici u miru. Navikli da svojom hrabrošću, žrtvom i ljubavi spram domovine svjedoče o svome Hrvatstvu, postali su suočeni sa činjenicom da su izdani...